četvrtak, 21. listopada 2021.

Ivo Mijo Andrić | Sevdalinka


Kažu mi da dobro pjevam bosanske sevdalinke.

Jašta.

A i kakve bi druge pjesme pjevao jedan proknjiženi Bosanac, prijane moj? Da neću možda zapjevati operne arije. Seviljskog brijača, možda. Gotovčevog Eru s onoga svijeta. Ili operetu Mala Floramy.

Svašta!

Nemam ti ja smisla za te kajde, moj prijane. Za to trebaju škole. Visoke. Umjetničke. Moraš znat note. Povisilice. Snizilice. I moraš nosit uza se violinski ključ i svu onu silnu skalameriju od opreme. Ošta mi je to. Nisam s bukve spao. Nit sam se na tikvu dočekao.

Lijepo je meni i ovako. Pjevam za svoju dušu. Za svoj ćeif. I za tuđe duše i ćeife, ako kome paše. Ne uskraćujem pravo nikom da me sluša. Što će mi to. Pjesma je dar božji. Skinuta je s neba kako i druge lijepe stvari. Recimo, zraci. Paa... zvijezde. Paa... toplina. Da ti sve ne nabrajam. Ko s pjesmom započne dan, neće ga izdati noć.

Ja ti moj prijane pjevam u svako vrijeme. Najviše kad me zaokupi radost. Tada pustim glas niz vjetar pa vezem li vezem. Ko slavuj pred zoru. U kasno proljeće. Ne šutim ni kad sam tužan. I tad me pjesma vraća među žive. Sklizne mi iz misli do grla, a odatle dalje u svijet. Kao putnik bez karte. Jest da je u molu, kako stručnjaci kažu. Ali za ljude je. Najprije za mene samog. Pa onda za sve druge. Koji je vole ili ne vole. Nije to moja briga.

Meni je pjesma lijek, prijane moj. Aspirin i injekcija. Hrana i inspiracija.

Ne volim ti ja slušati prazne riječi. Šta ću od priče i govorancije? Njima je zasićen zrak. I sluh, svačiji.

Nije mi ni do čega što nije korisno. Besposlice je svuda oko nas. Zgubidani su preplavili svijet. Svi bi da imaju bez muke i znoja. Da ližu med. Da piju mlijeko. Vodu bi da prospu. Da je nemaaa. Ej, da je nemaaa.

Prijane moj, ispred sevdalinke je praznina. Iza sevdalinke je tišina. Tako ti ja na to gledam. Pa ti misli što hoćeš.

Kad zakasni plaća, ja stanem pred vrata tvorničke blagajne pa zapjevam iz sveg glasa:

Nigdjeeee zoreeee ni bijela danaaa... ni daniceeee da promoli liceeee... ni daniceee da promoli liceeee. Ponovim tu pjesmu više puta, dok ne čujem glas blagajnice. A on uvijek dođe s druge strane stakla. Jednako topal ko što je i moj.

Bićeee... bićeee.. zora već osvićeee...

Kada to čujem, znam da će plaća biti koliko sutra ili prekosutra. Ne može mašit da mu oca jebem. Ne može!

Na gradilištu, među zidarima, tesarima i armiračima, deset metara nad zemljom, najviše volim zapjevati onu Mamulinu: Negdje u daljine. Tužna kajda, a lijepa pjesma. Dušu mi raširi do neba. Osvoji prostor dokle oči sežu, a pamet dopire. Znaš li tu pjesmu prijane? Ne znaš. Kako, bolan, da ne znaš? Pjevo sam ti je na svadbi. Kad si se ženio. Jest da je od tada prošlo više od deset godina, ali ne mogu se takve stvari zaboravit. Ne mogu! Nema šanse. Oćeš da ti je ponovo zapjevam? Nećeš! Što nećeš, jebo ga ti. Pjesma ko pjesma. Za ljude je.

Ne mislim ja da ti nisi čovjek. Nedaj bože. Čovjek si. Ljudina. Ali, kako bolan ne voliš pjesmu. To ne mogu razumit. Da nisi izvan stroja? Kako bi reko brigadir. Ili te muče brige. Ko danas nema briga, taj ne zna šta je život. Samo su budale bez briga. Njima je uvijek sve isto. Ravno do smrti.

Nešto ti moram reći što drugom nikad ne bi. Nemoj mi uzeti za zlo. Nisam od onih što kriju. Što treba reći – kažem. Istina manje boli.

Žena me sve manje voli. Osjećam to već neko vrijeme. Nemam dokaze o drugom, ali nisam ni slijep. Kuća mi nije ko nekad. U njoj me ne čeka mir. U zadnje vrijeme kroz selo sve teže pjevam. Ne ide mi. Počnem pa stanem. Ko ptica bez gore. Ko galeb bez mora. Ko golub bez krova. Pjesma mi se sve teže otima iz duše. Pa i kada se otme, sustignu je misli i prekinu joj put. Ko da joj vele: stani! Kuda si pošla bez pratnje? Nećeš ti sama nigdje. Ostani tamo gdje jesi. I čekaj. Čekaj bolje dane i kraće noći.

Znam da ti nije jasno. Nije ni meni, vjeruj mi. Ženu i dalje volim. Šta mi je ostalo drugo, osim da čuvam ljubav. Da prošlost prizivam i da lijepo slavim. Da brišem razlike i skraćujem razmak.

Pitaš me kako?

Svakako.

Eto, sinoć sam joj ovlaš rukom pomilovao kosu, a ona se trznula kao da sam je opržio let lampom. Povukla se bez riječi u drugu sobu, ostavljajući me u vlastitoj muci i nedoumici. A šta sam drugo mogao doli pustiti pjesmu. Tužnu i čemernu. Ja, kakvu bi drugu.

Aaaaj, srdo moja, more, ne srdi se naamee...

Aaaaaj, jer ako se, more, ja rasrdim naate, ja rasrdim naaateee...

Aaaaaj, sva nas Bosna, more, pomiriti neećeee, pomiriti neećeee...

Aaaaj, ni sva Bosna, more, ni Hercegovinaaaa, ni Hercegoviiiinaaaa.

Aaaaj, samo mogu tvoja medna usta, tvoja medna uustaaaa...

I tu sam prekinuo pjesmu. Pa pao u duboke misli. Dublje da biti ne može. Nestalo mi je snage za pjesmu, a ostalo za misli. Sjeo sam na kauč ko siroče, stavio nalakćenu ruku pod bradu, te zaplovio uzburkanim valovima sjećanja. U bistru prošlost ispunjenu pjesmom i mladošću. U vrijeme kad je sve bilo okrenuto danima koji dolaze. A uz to, sve lijepo i nezaboravno.

Prisjetio sam se prvih dana ljubavi. Sanjanog poznanstva s budućom mi ženom. Zanosa i mašte kojoj nema kraja. Sve mi je to odjednom došlo u slikama. Kao beskrajni foto-album. Kao film u kome glumim glavnu mušku ulogu.

Bilo je proljeće sedamdesetšeste. Zima se povukla sa obronaka Majevice i Ilinčice. Snijeg je okopnio. Drveće izlistalo. Trava ozelenjela. Tuzla zadobila izgled čarobne ljepotice. Vrijeme kao poručeno za velika djela.

A šta ima većeg od vječne ljubavi? Reci mi prijane. Šta to ima veće od ljudske sreće.

Ništa! Baš ništa na ovome svijetu. Na dunjaluku bez granica. Na uskotračnoj pruzi bitisanja.

Kad čovjek upozna ljubav svoga života, tad mu je sve ravno od zemlje do neba. Nema tada brda ni prepreka. Nema otklona ni otpora. Sve se stopi u jedno. U čvrstu cjelinu sastavljenu od dva zaljubljena bića.

Tko nije ljubio, život ga je ubio.

Tko nije volio, rano je obolio.

Nije to sevdalinka, prijane moj dragi. To je govor duše pretočen u pjesmu.

Ako ne znaš šta je dobro, pitaj one koji to znaju.

Oni dobro, nikad ne zaboravljaju.

Ne zamjeri mi što nižem stihove za koje još niko nije napisao muziku. Možda ću se i ja nekada prometnuti u kompozitora, pa na kasetofonu snimiti pjesmu za svoju dušu. S novim riječima i novim notama. Jest da note ne poznajem, ali glas me još uvijek služi. Glas i emocije određuju kakva će biti pjesma. Sve ostalo je kopija u neodređenom broju primjeraka.

Pjesmom sam ti, prijane moj, pronašao ljubav svoga života. Pjesmom sevdalinkom.

Nisam tako lijep, kako lijepo pjevam. Niti lijepo pričam, kako lijepo smišljam.

Poezija duše i sevdalinka srca otvaraju svaka vrata. Čak i ona od kamena. Spoznao sam to na vlastitom primjeru. Kad sam svojoj dragoj, u majsko predvečerje, na obali Modračkog jezera zapjevao prelijepu narodnu pjesmu Bulbul pjeva okolo Mostara. Znaš onu čudesnu i neponovljivu sevdalinku koja otapa led i sa grenlandskih duša. Sjećaš se te divne pjesme. Poslušaj prvu strofu:

Bulbul pjeevaaa okolo Mostaraaaa, dođi draga evo nam behaaraaa...

Dođi meeeni moje rosno cvijeće, tvoja majka karati ti te neeećeee...

Tvoja majkaaa tebi ruho sprema, što ga ljepšeg u Mostaru neeemaaa..

Daaa ga ljepšeg u Mostaru neemaaa.

I tako dalje...I tako dalje...

Kad sam tu pjesmu otpjevao ženi svoga života, znao sam da sam na pravom putu. Da su ograde pale i da je daljina pred nama. Ne ona tužna daljina iz Nadine pjesme. Ne ona! Pitaš me koje pjesme. Pa, one koju sam malo prije spomenuo. One, koju je nekada pjevala Nada Mamula. Čuj, ne znaš koje. Sve si zaboravio. Ne znaš Nadinu pjesmu Negdje u daljini. Da te podsjetim na nju. Poslušaj kako zvuči:

Negdje u daljineee pogled mi se gubiii,

nekog u daljini moje srce ljubiiii.

Prolazi mi mlaadost i u čežnji veeneee...

daleko si dragaaa, daleko od meneee.

Zar nije sjajna. Ovakva se pjesma pjeva dušom. Ne glasom. Jebo glas. Dušom, velim ti. Ajde i glasom. Neka ti bude.

I nisam ti završio priču o ženi. Od bulbula je sve započelo. Šta, kako od bulbula? Pa, od mostarskog bulbula, jadan ne bio. Od onog što pjeva okolo Mostara. A završit će na slavuju. Kažem ti, na slavuju. Pitaš, kako. Lijepo, prijane moj. Ja ću ti završiti kao slavuj na goloj grani. Ako moja žena nastavi kako je započela. Da mi prekida pjesmu. Da bježi u drugu sobu. Od pjesme. Od mene. To ti je isto. Sto posto isto. Znadeš ti meneeee...

Gdje sam ti ja, tu ti je i pjesma. Kako ću bolan bez pjesme? Kako, reci mi?

Šta ti je život bez pjesme? Ništa. Obično sranje u bojama koje sliče na zimu.

Sevdalinka je, prijane moj, zakon iznad svih zakona. Pisanih i nepisanih. Državnih i... šta ti ja znam kojih. Bez sevdalinke, moj život nema smisla. Kažem ti. A ti, reci, šta ti je volja. Šta god hoćeš. Poslušaj molim te još samo ovaj stih. Poslušaj, molim te. Čuj kako zvuči:

Aaaj, od sevdahaaa većeg jada neeemaaa...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.