Sjedim, i opet me hvata tuga,
pitam se jeli ovo tek ružan san,
i jesam li doista postao svjestan,
da više nemam ni životnog druga.
Pa krenem shrvan tišinom stana,
kroz kuhinju u kojoj mi nema njih,
hodnikom šutim, u sobičak provirih,
stanem pred odajom, od svježih rana.
Otvorim vrata, a bjelina obujmi mene,
slike na komodi, plahta prekriva krevet,
i kao da sam ušao u onaj naš, bolji svijet,
samo tu više nema nje, drage nježne žene!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.