u javnom nam vrtu raskošnih sjena
nadmeno buja posvemašnja mrena
da čude se duše pred sunčanom lijehom
gdje vjenčani s kozmosom plaču za smijehom
na ljuljački vječnoj gdje dotiču krajnost
iz krikova praha u svevišnju trajnost
pa natrag u zažuđen okov tjesnoće
za sljedeći njihaj u spokoj lasnoće:
JA TI
JA MI
JA SVE
JA HVE
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.