petak, 17. rujna 2021.

Luna Tatiana Val | Veličina XXL


Uletjela sam tamo, u ono jato ptica što se seli svake jeseni prema jugu. Lastavice, mislim. Bile su nekako prespore i pravocrtne, pa sam preskočila u vjetar. Raznositi pijesak i slamu bilo je samo kratko vrijeme zabavno, a onda je vjetar zaplesao u krug i napeo mišiće.
Valovi su se podizali, brodovi potapali, a kuće rušile.
Bila sam velika, tako velika.

A onda sam se rodila. Ne znam uopće kako mi se to moglo dogoditi. Ali dogodilo se.
„Sitna je“, netko je komentirao.
„Da, baš je majušna“, čula sam odgovor.

Odmah sam shvatila da bih trebala rasti.
Kao vjetar. Kao plima. Kao svemir.

No što sam više rasla to su me više htjeli smanjiti.
Prvo veće smanjivanje dogodilo se u školi.
Smanjivanja koja su prethodila tome još nisam shvaćala ozbiljno. Mislila sam da su možda dio neke igre.
Čovječe ne ljuti se. Graničar. Igra skrivača.

Čim sam ušla među školske klupe, udarila sam glavom o granice. Pa o strop, o riječi i sav preostali inventar. Ili su stvari udarale o mene?
Još uvijek se pitam.
„Modrice ti jako lijepo stoje“, govorili su.
„Bit će nešto od tebe kad narasteš“, nisu prestajali.

Znači, još trebam rasti, razmišljala sam.

No, sad sam to činila nekako s oprezom. Tiho, pažljivo. Željela sam rasti nezamijećeno.
Kao trava. Kao šuma. Kao leptir.
Što sam drugo i mogla, zapravo?

Moj je otac znao govoriti: „Tijelo  raste, pameti nigdje.“ Nisam ga tada baš najbolje razumjela.
Smatrao je da djetetu koje raste ne treba puno odjeće. Rast košta. Htjela sam iz nekog obzira prema njemu prestati rasti. Ali nije išlo. Noga je trebala sve veće cipele.

Razočarala sam ga.

Izgleda da je srce najbrže raslo. Pamet je kaskala. Ispada da je stari imao pravo. Srce je vodilo neku svoju vlastitu politiku. Bilo mu je tijesno pa je znalo iskakati, izviriti golo. I to baš u onim nezgodnim trenucima kad nisam željela da itko vidi moju golotinju. Srcu bi bilo lakše da je tijelo bilo bar broj veće, omotano debelim, zaštitnim slojem. Ali nije.
„Ne može se uklopiti!“ letjele su predrasude.
„Vidi je, kao slon u staklarni!“ padale su presude.

Saznala sam tada da se ljudi vole rugati onima koji su drugačiji. Upirali su prstom u to preveliko srce, htjeli su ga dodirivati. Uštipnuti. Ogrepsti. Krvarilo je od ugriza mnogo puta, ali prestati rasti nije htjelo. I ono me izdalo.
Sram. Tuga. Bespomoćnost.

Često sam o sebi razmišljala kao o nekoj nakazi. Savijala sam leđa prema nazad, a ramena prema naprijed i rukama sakrivala grudi. Nije pomoglo.
Željela sam umrijeti i ako ništa drugo, ponovno poletjeti s lastavicama, pa makar sporo i pravocrtno. To mi je sad izgledalo privlačno i sigurno. Više mi sigurno ne bi palo na pamet da ponovno poželim biti velika.

„Lete, lete laste,
a curica raste...
Lete, lete laste...“, pjevala mi je majka. Htjela je da budem viša od nje, da mogu dohvatiti one skupe stvari s najviših polica. Ali mi nije dozvoljavala da to učinim. „Jer biti čovjekom ima svoju cijenu, a biti ženom – još veću“, govorila je. Jer ona će to bolje. Pa sam lagala da ne rastem, jer su u laži kratke noge.

Naravno da sam je razočarala.

„A sad je dosta!“ lupila sam šakom po stolu, iznervirana.
Prestala sam rasti.

A tek ako se smanjim, mislila sam, možda više nikog neću razočarati. Uostalom, ljudi vole male stvari.
Bočice skupocjenih parfema. Mačiće. Dječicu.
Vjerovala sam da je to sve samo stvar odluke. Tako je bar pisalo u nekim knjigama.

Smanjivanje je uzelo maha. Kao i rast, imalo je svoju cijenu. Ispada da je i stara bila u pravu.
Odjednom, koža na butinama je počela pucati, pa na trbuhu, nadlakticama. Uskoro više nisam mogla stati ni u jednu haljinu. Što sam iznutra bila manja, to je moje tijelo bilo sve veće.
„Kako si debela!“ pljuštalo je sa svih strana.
„Nezgrapna, zdepasta!“ gađali su me podmuklo, ispod pojasa.
Ni to nije valjalo. Tko bi rekao.

Morala sam razmisliti, pa sam si skuhala kavu.

I sjedile smo tako nas tri: ja smanjena iznutra, ja koja se razlijevala preko stolca i kava. Sva sam treperila u sebi, buktjela i znala sam: „Uskoro ću eksplodirati!“
Da odagnam taj osjećaj, poželjela sam uskočiti u tu crnu tekućinu, stopiti se s njom, postati tako elegantna, mirisna i fina, odjevena u finu porculansku šalicu. Skrojenu taman po mjeri. Ali nije išlo. Zaboravila sam kako se preskače.
„Što tako samo sjediš i bivaš okruglom?“ čula sam zajedljiv komentar čovjeka koji me volio smanjivati.
„Trebala bi... ti si ovakva... nemoj... daj... ne smiješ...“, govorili su bez prestanka ostali smanjivači.

Ljudi ogledala obožavali su zrcaliti sve ono što me boljelo. Šutjela sam i trpjela, baš onako kako me je majka savjetovala, jer sam znala da se zbog toga osjećaju bolje.

Buka je postala nepodnošljiva, pa sam si zabila prste u uši. Udarala sam nogama o pod.

Šutjela sam. Osjećala sam kako želim iskočiti iz vlastite kože. Grebla sam iznutra, ali kako se izlazi van sam odavno zaboravila. Sad sam bila premala za takav veliki pothvat. Ili je kukuljica bila predebela da iznjedri novi život.
Izvana, grebla sam zidove sve dok se nokti nisu potrošili, a jagodice prstiju se skroz izranjavale. Kožicu oko noktiju sam sama pojela, do krvi. Nije me zasitilo. Nije pružilo utjehu.
Udarala sam o hladne, glatke površine ljudi ogledala. Vrištala. Plakala. Ali nitko me nije čuo, nitko doživio.

„Je li prekasno?“ ne znam ni kome sam postavila pitanje.
Životu koji uvijek ide dalje. Vremenu koje ne prestaje teći. Svemiru koji se beskrajno širi.

Stajala sam u mjestu, smanjena. Nesposobna napraviti korak, nesposobna izabrati lijevo ili desno, jer trećeg puta nije bilo.
Satima. Danima. Mjesecima.

Rastapajući se natapala sam vlastite noge koje su se ukorijenile negdje duboko dolje.

„Zaboga, opet rastem!“ užasnula sam se u strahu da će se odnekud opet pojaviti smanjivači sa sjekirama i škarama da mi potkrešu korijenje i granje. I to baš sad kad sam se konačno pronašla.
„Granje?“ shvatila sam da sam osim korijenja razvila i krošnju. Stremila je nekamo prema gore. Prema tamo negdje gdje sam jednom bila velika, gdje sam mogla biti sve.

Konačno sam na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ispravnih dimenzija.
U inat svima nastavit ću rasti, dok ne budem dovoljno narasla da dotaknem nebo.
I kišu. I Sunce. I oblake.
Sjetit ću se kako uletjeti tamo, u ono jato ptica što se seli svake jeseni prema jugu.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.