četvrtak, 30. rujna 2021.

Ivo Mijo Andrić | Zapisi i priče o ljudima Home Pirgo


Zvali smo ga Home. Ponekad i Pirgo. Po prezimenu.

Prije rata bio je automehaničar, ali je radio kao vozač gradskog autobusa u GRAS-u.

Volio je popravljati aute i bio je majstor na glasu. U sve se razumio. Od zamjene sijalice, do generalke. Često mi je popravljao „stojadina“. Posebno dok sam vozio polovnog sedmogodišnjaka. Kvarenje mu je bilo 'u duši'. Nekada ovo, nekada ono. Uglavnom, svakih mjesec-dva trebalo je otklanjati neki poremećaj ili sitni kvarčić. Najčešće vezan uz sistem paljenja. Jednom bi 'zašvajsale platine'. Drugi put začadile svjećice. Treći put zaštopalo gorivo u filteru. Četvrti put riknuo anlaser. Peti put nešto – peto.

Home je uvijek bio tu. Dovoljno mi je bilo sjesti pored prozora u prizemnom stanu i pratiti njegov dolazak iz smjene. Ili predvečer pozvoniti na portafon. U narednih pet minuta već bi sišao pred ulaz s pitanjem:

- Šta je sad otišlo?

- Pojma nemam - kazao bih mu. – Jutros ga nisam mogao upaliti. Kreše, ali neće da prebaci.

- Opet platine ili se nešto pomjerilo u razvodniku paljenja. Možda „finger“.

Nakon tih riječi otišli bismo do parkirališta na Mojmilu i za desetak minuta auto bi zaurlao. Home je imao običaj svaki put, kad otkloni kvar, dodavati gas do daske.

- Neka malo pročepi - govorio bi, dok je rukom stiskao oprugu sajle od gasa. – Voziš ga stalno po gradu, mic po mic, a to ti je „smrt“ za motor. I za sve drugo. Domaći auti to ne mogu dugo izdržati 'klaj-klaj' vožnju.

- Ili sam se ja namjerio na „baksuza“ – postavio bih sumnjičavu tezu o autu, više sebi nego li njemu.

- Ne mora značiti. Možda nisi prilagodio vožnju njegovom karakteru. Možda ga previše gušiš. Kad izađeš na otvoreno, dodaj gas do daske. Tako ćeš produvati dizne i omogućiti mu lakše disanje.

- Zar i auto diše? – pitao sam ga s nevjericom.

- Nego šta – odgovorio bi uvjerljivo. – Da ne diše i da ne prima zrak, brzo bi se zagušio. Kao što bi se i čovjek zagušio bez zraka. Gorivo mora s nečim sagorijevati. Treba mu kisik kao što treba i nama ljudima.

Znao je Home i više od običnog majstora. Stručno mi je objašnjavao kako funkcioniraju pojedini dijelovi na autu. Onako kako to doktor pojašnjava funkciju pojedinih organa ljubopitljivom pacijentu. Od njega sam puno toga naučio. Neke složenije radnje i postupke zapisivao sam u podsjetnik, primjenjujući ih u situacijama kad bi auto zaštekalo na putu ili dalje od mjesta gdje sam mogao koristiti Pirgine stručne upute.

Znao sam tako zamijeniti ulje, rashladnu tekućinu, sijalice, platine, svjećice, pakne, disk pločice te popraviti mnogo toga iz kategorije lakših kvarova. Nakon višegodišnjeg druženja i majstorisanja mogao sam vlastitim rukama skinuti anlaser ili alternator i promijeniti potrošene četkice. Mijenjao sam i druge dijelove, olakšavajući tako posao i sebi i njemu. Sebi, jer sam preventivno djelovao i štedio novac. Komšiji Pirgi, zato što sam ga rjeđe zivkao za bezvezne dijagnoze i otklanjanje banalnih kvarova.

Kada je izbio rat i kad je agresor blokirao Sarajevo, Home se odmah priključio snagama obrane. Pištolj za koga je imao dozvolu, pripasao je oko pojasa i prihvatio se posla organiziranja mjesnog saniteta u Olimpijskom selu. U ratnim uvjetima, sva gradska naselja morala su organizirati samoobranu i druge službe nužne za zaštiti građanstva.

Kao vrstan majstor Home je, preko svojih poznanika, od običnog karavana, raznim prepravkama priredio sanitetsko vozilo u koga je moglo stati više ranjenih osoba. Od starog kombija izradili su priručni transporter koga su prefarbali maskirnim bojama. Na transporteru su ostavili otvore slične puškarnicama, kroz koje se, u slučaju potrebe, mogla isturiti duga cijev spremna za pucanje po neprijatelju. Vanjskom ili unutrašnjem, svejedno.

Za razliku od mnogih pripadnika obrambenih snaga, Home se nije poveo za uskim nacionalnim interesima. Nisu ga zanimali samo simboli naroda kome je pripadao, već i svi drugi. Razumljivo, ako su prihvaćeni od strane legalnih organa vlasti. U svoju ekipu uključio je ljude svih vjera i nacija, vodeći računa da se nitko ne osjeća manje vrijednim ili, ne daj bože, ugroženim. Bio je, u punom smislu te riječi, dio internacionalne ekipe koja je na sve ugrožene građane gledala istim očima. Kao na ravnopravne i jednake u borbi za goli život i kakvu-takvu egzistenciju.

Cijenio sam tu njegovu multi-poziciju i pošten pristup stvarima od pojedinačnog i općedruštvenog interesa. I drugi su mu priznavali korektnost, iako je bilo i onih kojima se nije sviđala njegova široka ljudskost. Naročito se to odnosilo na ekstremne pripadnike njegovog naroda, koji su sve ljude iz drugih narodna smatrali neprijateljima. Bez obzira što su skupa s njima dijelili iste patnje, boli i stradanja. I što su im bili neka vrsta samožrtvujuće zaštite. U najbenignijem slučaju, iskazivali su prema njima visok stupanj solidarnosti i ljudskosti.

Na svaki ispad i atak na pripadnike drugih etničkih skupina, Home je reagirao oštro i beskompromisno. U nekoliko navrata prisustvovao sam takvim scenama i bio zadivljen njegovom energičnošću u sasijecanju pokušaja da se slabijem i nemoćnijem nanesu zlo i nepravda.

Tako je jednom prilikom zjalavi komšija iz našeg ulaza, s nekoliko svojih istomišljenika, prijetio svim pripadnicima druge vjere da će ih „mrak pojesti“ ako bilo kome od članova njihovih porodica „zafali dlaka s glave“. U tom trenutku naišao je Home koji je čuo te riječi i oštro ga opomenuo:

- Samo pokušaj ostvariti tu svoju opaku namjeru. Samo pokušaj. Nek mi se bilo ko požali, ili neka se bilo kome desi šta loše, ti ćeš mi biti odgovoran. Je li ti jasno?

- Jasno je...jasno je... zbunjeno je promuca hrabri trtaroš i brzo promijenio temu razgovora. U odlasku je Home, glasno da svi čuju, pridodao još nešto što trtarošu sigurno nije bilo po volji. Rekao je, naime, pola u zbilji a pola u šali:

- A što se tiče dlaka na glavi, kad dođeš u stan, priđi ogledalu u hodniku i dobro pogledaj koliko ti ih je još ostalo. Sve da ti ih neko i želi skinuti, moraće se prije toga dobro namučiti da ih pronađe. Toliko da znaš, jebeni ćelavi kurajberu.

Nasmijao sam se u sebi na tu duhovito izgovorenu prijetnji, dok mi je Home u prolazu namignuo. Trtaroš i njegovo društvo ubrzo su se razišli, krišom gledajući futrolu Pirginog pištolja. Nije im bilo toplo oko srca, kako zbog izgovorenih riječi, tako i zbog ledenog odsjaja ubitačnog metala koji se izazovno klatio na vojničkom bedru.

Kada se čovjek nađe u stanju opsade bez mogućnosti izlaska i bez slobode kretanja, često ga, uz neprijatelja, napadaju i vlastite misli. Iako one nisu opasne koliko agresorski meci i granate, njihov učinak ponekad može biti razoran i smrtan. Naročito po onoga u čijoj glavi prerastu u ubojito oružje. Kao što se desilo mom drugu Igoru iz Alipašinog polja.

Igorova supruga sa dvoje malodobne djece otišla je, nakon prvih ispaljenih granata na grad, svojim roditeljima u Kraljevo. Prvih dana po njihovom odlasku, Igor je bio sretan što je porodicu sklonio na sigurno. Sa staklastim sjajem u očima pričao je kako mu djeca idu u školu te kako će ih ratne traume mimoići. Radovao se i tome što supruga ne dijeli njegov strah i samoću, nego je na sigurnom kod majke i oca. Drugog mjeseca po odlasku porodice iz opsjednutog grada, Igor je primio pismo od supruge. Javljala je da su svi dobro i da je dobila privremeno zaposlenje u stručnoj službi Suda za prekršaje.

Tih dana je blistao od sreće. Hvalio se kako će i on, ako pronađe vezu izaći iz grada i pridružiti se ženi i djeci. Tajnim kanalima pokušavao je otkriti „crne rupe“ kroz koje su prolazili neki od sretnika koji su se uspijevali izvući iz čvrstih čeljusti opsade. Izlasci iz grada na takav, po nepisanim pravilima rata, nedopušteni način, plaćali su se po nekoliko stotina pa i više hiljada maraka.

Igor je uspio nanjušiti neku od tih veza te je dojavljivaču jednog svog poznanika, akontirao petsto njemačkih maraka za izlazak. Trebao je doplatiti još toliko kad bude na granici koja razdvaja dvije sukobljene strane. Na takozvanoj 'liniji razdvajanja', kako su je nazivali mirovni posrednici i ljudi u opsadi. Supruzi je pismom preko Adre javio da će uskoro doći u Kraljevo.

Dani su prolazili a vijesti o odlasku nisu stizale. Raspitivao se preko poznanika kad će mu javiti noć izlaska, ali mu ovaj nije imao što reći. Samo mu je savjetovao da se još malo strpi „dok veza ne profunkcioniše“. A ta veza nikako nije mogla uspostaviti pokidane funkcije spasa. Od uplate sredstava za put u jednom smjeru, prošlo je više od dva mjeseca. Svako malo, znancu je postavljao isto pitanje, a on mu je odgovarao na isti način.

- Još malo strpljenja i sve će biti uredu.

A strpljenja je bivalo sve manje. Topilo se kao sladoledni kornet u dječjoj ruci na neizdrživoj ljetnoj vrućini. Igor je na kraju počeo gubiti nadu. Onu jedinu tananu nit koja je povezivala njegov san i daleku javu.

Ni pisma od supruge više nisu stizala. Iako joj je nekoliko puta pisao o tome kako je zapelo oko izlaska te kako su male šanse da će ih uskoro vidjeti. Ulicom je tumarao kao izgubljen. Susretao sam ga dok sam se žurnim korakom vraćao iz grada. Pozdravljali smo se brzinski. Ja sam u žurbi izgovarao nekoliko riječi, a on je šutke zurio u daljinu. Kao čovjek koji nekoga ili nešto čeka, a taj ili to nikako da stigne.

Ponekad sam ga pogledom pratio kroz odškrinuto krilo prozora opšivenog daskama i najlonom. Išao je polako. Tromo. Nezainteresiran za sve što se oko njega događa. Ne obraćajući pažnju na granate koje su fijukale iznad ravnih krovova zgrada. Niti na snajpersku paljbu koja je „pokrivala“ otvorene dijelove naselja.

U želji da mu olakšam teret koga je s naporom nosio, pitao sam jedanput komšiju Pirgu, zna li nekoga tko mu može pomoći. Bilo da mu vrati novac, ili da pogura izlazak iz grada. Odgovorio mi je da će se raspitati kod svojih poznanika, ne ostavljajući mi puno nade u mogući uspjeh.

- Ne znam moj komšija, može li se tu bilo šta učiniti. Probaću. Ali, šanse su male. U gradu se nakotilo toliko lešinara koji nesretnim ljudima uzimaju pare za izlazak, da ih ni bog ne može držati pod kontrolom. Raspitat ću se zna li neko od mojih za te izlazne veze.

Rastali smo se sa dobrim željama i slabom vjerom u povoljan ishod njegovog raspitivanja.

Dva dana nakon tog razgovora, Pirgo mi je prenio nimalo lijepu vijest.

- Ništa još od onoga. Niko pojma nema o izlascima na našem sektoru. Ti se prelasci obavljaju u drugim dijelovima grada. I da znaš. Svi kriju informacije o izlascima kao zmija noge. Veliki su dilovi u pitanju i niko nije voljan da ih šalje u javnost. Nego, - dodao je oprezno, skoru u povjerenju - provjeri je li taj tvoj Igor još uvijek živ. Jutros sam čuo da je jedan čovjek smrtno pogođen snajperskim metkom dok je rano u zoru šetao naseljem. Čini mi se da je neko od naših rekao da je pokojniku ime Igor. Provjeri da nije to taj Igor. Da se dalje ne raspitujem o njegovim markama i izlasku iz grada.

Pretrnuo sam. Zamutilo mi se pred očima. Kao i svaki put kad čujem ružnu vijest. No, nada je, ipak, i dalje tinjala.

- Puno je Igora u našem i okolnim naseljima – rekao sam komšiji, podgrijavajući tim riječima ostatke optimizma koji su visili na rubovima misli. Bilo mi je jasno da ni jedan od tih drugih Igora ne tumara ulicama u ranu zoru. Osim mog ratnog druga Igora. Izgubljenika u vremenu. Dezorjentirca u prostoru.

Moje sumnje su, nažalost, bile opravdane. Definitivnu potvrdu Igorove smrti dobio sam od komšije Slobodana Marića koji je svakoga dana išao na pijacu u Alipašino polje. Pitao sam ga za jutrošnjeg stradalnika a on mi je, bez okolišanja, odgovorio:

- Jest. To je bio Igor. Zatim je dodao: - A toliko sam mu puta govorio da se skloni kad puca. Koji mu je đavo trebao da izaziva sudbinu. I naše žene i djeca otišli su iz ovog pakla, pa nismo zbog toga stavljali glave na panj. Nismo se izlagali smrti ni zbog jebenih dojčmaraka. Neki su izgubili puno više maraka za propale izlaske. I niko, osim njega, nije toliko izazivao zlu sudbinu. Znam da ga je onaj vražji snajperist gledao mnogo puta preko nišana. Na kraju je i njemu dopizdilo i povukao je okidač.

- Nemoj tako, - rekao sam mu prijekorno. - Imao je čovjek svojih briga i problema. Jest da se morao više čuvati. Ali, kad padne mrak na oči, teško je izbjeći sve opasnosti.

- Svi mi imamo iste brige i probleme, pa opet ne idemo glavom na željezo. Žao mi ga je kao čovjeka. I krivo mi je što mu se to desilo. Govorio sam mu na vrijeme da se pripazi, ali sve je bilo uzalud. On je radio po svome. I tako je i skončao svoj ćoravi posao.

Tim je riječima komšija Marić završio svoju verziju priče o Igorovoj tragičnoj smrti.

Pirgi sam sutradan potvrdio kako je riječ o mome poznaniku Igoru. O čovjeku koji je, opijen željom da vidi svoje najdraže, krenuo pogrešnim putem i zalutao u tamni tunel smrti.

- Kao i mnogi drugi – potvrdio je moju konstataciju Home.

I odjurio sprinterskim trkom prema zaklonjenom vozilu ratnog saniteta.

Snajperist je i toga dana bio na „radnom“ zadatku, držeći pod stalnom paljbom prostor pred našom zgradom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.