Ivo Mijo Andrić | Sonetna zvijezda bratu

Iliji

1.

Umoran sam brate od dugog života

Premda sam prešao tek pola stoljeća

Na klupku vremena što godine mota

Pedeset je i šest zima i proljeća.

Rođen sam sredinom drugog tisućljeća

U seoskoj kući gdje si rođen i ti

Rano mi je teret zarobio pleća

Od malih sam nogu učio raditi.

U osmoj godini kopao sam žito

U devetoj s ocem kosio livadu

I kupio sijeno u Dragonjivama

Na školskom odmoru lektiru sam čit’o

Dok su druga djeca gađala ogradu

Grumenima zemlje i kamenicama.

2.

Grumenima zemlje i kamenicama

Ponekad su stakla lomljena susjedu

Mene nije bilo u takvim igrama

Jer nikada nisam bio sklon neredu.

Rano sam shvatio da je život borba

Koju čovjek vodi od samog rođenja

Oduvijek je knjiga puna moja torba

Pripravan sam uvijek za iznenađenja.

Pokojnome ocu bio sam pri ruci

U svakome poslu kojeg je radio

Ne štedeći snagu niti osjećanja

Pomagao sam mu kada je u muci

Krčevinu s njim sam cijelu ogradio

Naslagama svježeg grabovoga granja.

3.

Naslagama svježeg grabovoga granja

Punili smo kolce uvezane prućem

Često sam slušao kako budan sanja

Opsjednut umorom i ranim svanućem.

Otac je radio u lipničkoj jami

Kopao je lignit – lagumaš je bio

U trećoj smo smjeni ostajali sami

Sve dok nije lakši posao dobio.

A onda smo brate na kraju mjeseca

Zbrajali ‘vitezit’ i metre štapina

Kojima se lignit rušio u jami

Kad bi pogriješili – psovao je sveca

Nekada je pala čak i materina

Premda su svi znali da rijetko galami.

4.

Premda su svi znali da rijetko galami

Osim kad popije pola litra ‘šljive’

Tada bi prijetio i nama i mami

Da ćemo bez njega sami kosit njive.

Naš otac je brate dobre duše bio

Sve su ga komšije voljele ko svoga

Sjećam se kada je teško obolio

Za njegovo zdravlje molili su Boga.

Ali smrt nikome nije naklonjena

Tako je i oca uzela prerano

I podarila mu grob u Matićima

U mojoj je sobi slika uramljena

Na kojoj je naše stablo uslikano

Čije je korijenje još u Čanićima.

5.

Čije je korijenje još u Čanićima

A stablo i grane na sve strane svijeta

Burazeru dragi među Andrićima

Više je pjesnika nego probisvjeta.

Rad je naša nada a poštenje vjera

Sve što smo stvorili osobno je djelo

Kada ovo kažem nije mi namjera

Da o našem rodu ispjevam opijelo.

Želim samo reći da smo dio puka

Koji je na zemlji – daleko od neba

Gdje su zalutali oni koji lete

Život nam je brate izatkan od muka

I radosti što je nasušna potreba

Onih koji štuju baš sve - knjige svete.