Piše: Jelena Miškić
Vrhunci sreće mog življenja u Vukovaru bili su odlasci na porciju ćevapa u Skenderiju. Moj deda me u djetinjstvu zvao Oliva po liku iz crtića Mornar Popaj. Oliva je bila nosata i vrlo mršava teta iz popularnog dječjeg animiranog filma koji se vrtio prije večernjeg Dnevnika. Vjerujem kako moj voljeni Danilo nije mislio na moj nos, nego na izrazitu mršavost. Jela sam kad mi se htjelo i koliko sam htjela, na veliku žalost mojih roditelja i naravno negodovanje, razne prijekore i kazne. Utjehu i zaštitu sam nalazila u pater familiasu koji me redovito znao nadmudriti nekom voćkom ili još bolje - pozivom na veliku porciju ćevapa u Skenderiju. Obožavala sam s dedom ići u Skenderiju. To je bio svečani događaj poput odlaska u svatove! Moj deda bi mi naredio da se umijem i očešljam, jer kao dijete s bajera, vječito sam bila u nekim slučajevima koji bi uključivali bare, prašinu, komade drveta ili kojekakve trave, a tek čičkova.. Nebrojeno puta. Deda bi obukao svečano lovačko odijelo, izabrao jedan od svojih boljih šešira s fazanovim perima i viknuo preko dvorišta - "Oliva! Otvaraj kapiju da istjeram renojku!“
A to je tek bio doživljaj! Autom u grad! Deda je vozio Renault 4, legendarni auto koji nam je kasnije i spasio živote, ali to je tužna priča.
Ovo je sretna priča sada.
Auto je uvijek smrdio po ulju za čišćenje lovačkih pušaka i psima, ali to je meni bio najljepši miris na svijetu. Čim bi krenuli sa Švapskog brda nizbrdo, deda bi mi zaprijetio - "Oliva! Pojedeš li samo dva ćevapa neću te nikada više voditi u grad! Vidiš kako smo se sredili!“
“Ma pojest ću sve obećajem i dvije čaše Coca - Cole!“- veselo sam cvrkutala, sretna i gladna.
Skenderija je bila ćevabdžinica preko puta autobusnog kolodvora u Vukovaru. Imala je plastične stolove i kafanske karirane stolnjake, plehnate pepeljare i najbolje ćevape s ugljen roštilja u lepinji u svemiru.
Kakav miris, a tek okus.
Sjeli bi za stol i deda bi kicoški mignuo konobarici nek priđe. Ona bi se koketno dogegala u minjaku, zabrinjavajućem dekolteu i borosanama, s osmjehom broj deset i gugutala "Jaoo jel to malena ogladnila?“
Nisam tada sve to shvaćala, kažu da je Danilo bio zgodan čovjek. Meni je bilo - "Ženo, donesi mi te ćevape!“
A onda najjači dio priče, deda mi namigne i kaže:"Ma mi smo došli samo na sok!“
A ja viknem -"Neeee, i na veeeliku porciju ćevapa!“
A Danilo kaže -"I punooo luka!“
Konobarica umire od sreće, ja umirem od sreće, svi smo sretni u mješavini mirisa luka, roštilja i kafanskog dima.
Za nekoliko minuta na limenom tanjuru stvori se najdivniji obrok, prefina lepinja, mirisna s još mirisnijim i ukusnijim komadima mesa. Konobarica još stoji pored mene, pogladi me po glavi i kaže - "Samo ti ručaj, srećo dedina!“
To namjerno radi jer joj deda ostavi bakšiša.
Nikad nisam pojela više od dva ćevapa na veliko i redovito razočaranje cijele kafane. Konobarica bi Danilu spakirala ostatak i krenuli bi kući. Od silnog doživljaja zaspala bih u tri minute na stražnjem sjedalu među dvocijevkama i karabinkama za lov. Sretna i zadovoljna kroz san bih čula babu kako psuje Danila oko te vožnje i nebrige. Premjestili bi me na otoman u kuhinji i pokrili štrikanom dekom na cvjetove. Cijelo djetinjstvo su mi davali nekakav sirup za apetit, ali izgleda kako tek sad djeluje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.