Piše: Narcisa Potežica, mrsc.
 |
| Fotografija: Narcisa Potežica |
Legendarna Knjižara Morpurgo, koja je gotovo stojeće i pol uspješno poslovala u središtu Splita u lipnju ove godine je zatvorena. Ova knjižara znana Splićanima ne samo zbog lokacije na Narodnom trgu na tako zvanoj Pjaci, već bogatim izborom knjiga koje je nabavljala i nudila u središtu grada bila je izvor informacija nekadašnjeg Splita, u doba kada nije bilo televizije, interneta, njeni su izlozi bili prozor u svijet. Mnogi turisti prolazeći glavnim splitskom trgom u staroj gradskoj jezgri i danas će zastati kako bi se slikali pred starinskim drvenim izlogom neobićne zelene (žarko tirkizne) boje. A o povijesti ove knjižare nedavno je izašla knjiga Nade Topić "Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja" u kojoj ćemo naći sve o povijesti knjižare i o njenom osnivaču Vidu Morpurgu. A čak je i u Jutarnjem listu izašao članak o zatvaranju ove najstarije knjižare na svijetu, uz komentar "Hoće li doista preživjeti, nitko ne zna.
Sretna je okolnost što se knjižara nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, pa bi se i budući vlasnik u tom prostoru morao baviti knjižarstvom. No sve je moguće u gradu koji se odrekao svojih knjižara. Nema više Vida Morpurga da nas odgaja!"
Knjižaru je upravo osnovao i vodio u "zlatno doba " njenog poslovanja od 1860, do 1911. godine poznati Splićanin Vid Morpurgo, koji je bio nakladnik, publicist, bibliograf, političar, prosvjetitelj, bankar, industrijalac i kulturni djelatnik te dalmatinski dobročinitelj. U sjećanju najstarih Splićana bio je čovjek knjige i kulture, a po riječima Duška Kečkemeta, najboljeg poznavatelja povijesti Splita Vid Morpurgo bio je "najaktivniji kulturni, javni i politički radnik Splita iz druge polovine devetnaestog stoljeća, poznati i istaknuti borac za narodni preporod u Splitu i Dalmaciji, te značajan član ne samo splitske židovske zajednice već Splita općenito".
Vid Morpurgo rođen je 1838. u Splitu i potjeće iz ugledne splitske židovske obitelji Morpurgo podrijetlom je iz Maribora (odatle i prezime od imena Maribor - njemački Marburg, kako se u 17. stoljeću zvao Maribor ). Prvi član obitelji David-Vita se doselio u Split u prvoj polovini 18. stoljeća , a njegov praunuk David-Elija (1809.-1882.) bio je sposoban, radišan i kulturan trgovac, a očeva široka lepeza interesa i sposobnost imala je utjecaj na njegovog sina koji je već s četiri godine naučio čitati i pokazao ljubav za knjige. Vid je osnovnu školu završio u Splitu (1846.-1849.), zatim je pohađao Carsko-kraljevsku gimnaziju, a maturirao je 1856. godine na Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Još kao mladić, Vid se zaposlio u knjižari splitskog posjednika Petra (Pietra) Sava, koji je s njegovim ocem David-Elijom bio vlasnik skladišta knjiga, svojevrsne podružnice milanske tvrtke “Borroni i Scotti” smještene na tadašnjem Gospodskom trgu (danas Narodnom trgu) u kući Tomašić i to prvom katu iznad buduće knjižare. Tu je mladi Vid upoznao knjižarsku djelatnost povezavši se s brojnim inozemnim izdavačkim kućama. U tu svrhu je godine 1855. putovao u Veneciju i Trst kako bi sklopio ugovore s knjižarima i nakladnicima, a 1857. putuje u Milano, Torino i Firenzu. Godine 1860. otvorio je knjižaru pod imenom "Libreria Morpurgo succ. Savo", koja od 1862. godine dobiva naziv "Libreria Morpurgo - Knjižara Morpurgo". Ovu Knjižaru s razgranatom mrežom dobavljača iz cijele Europe vodio je do 1911. godine kada je i umro.
Značajno je da je Vid Morpurgo, čovjek naprednih ideja, kao preporoditelj pokrenuo časopis u kojem je okupio dalmatinsku inteligenciju, pa je 1859. tiskan "Annuario Dalmatico" (Dalmatinski godišnjak) kao prvi književni časopis u koji su svoje tekstove poslali brojni dalmatinski intelektualci, među njima i Kontantin Vojnović /otac književnika Ive Vojnovića/. Vid Morpurgo je godine 1861. izdao drugi svezak "Dalmatinskog godišnjaka", koji se za razliku od prvog sveska koji je literarne prirode, počeo baviti političkim problemima zemlje. Tijekom 1861. godine u Splitu je izdano oko deset publikacija političkog sadržaja, od kojih je pet objavio Morpurgo, a te prigodne knjige i brošure, s vremenom sve više na hrvatskom jeziku, dijelile su se i besplatno. Naime već kao dvadesetrogodišnjak nalazi se među potpisnicima zahtjeva za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Morpurgova je knjižara od samih početaka svog djelovanja bila sjedište Narodne stranke u Splitu gdje su se okupljali mladi intelektualci zaneseni preporodnim idejama. Morpurgo je sudjelovao i u pokretanju preporodnih novina "Il Nazionale" (Narodni list) s novim idejama koje su dolazile iz Italije i Europe uvjerivši ga u opravdanost nacionalne borbe u Dalmaciji i u težnji za sjedinjenjem s ostalim hrvatskim krajevima. U njegovoj knjižari su se održavali sastanci., bila je neka vrst uredništva lista za srednju Dalmaciju. Morpurgo je aktivno sudjelovao u radu lista objavljivanjem svojih članaka i bio jedan od stupova preporodnog pokreta u Splitu, pa ga je Narodna stranka godine 1870. kandidirala i izabrala za zastupnika u Dalmatinskom saboru. Nakon pobjede Narodne stranke u Splitu 1882. godine Morpurgo je nastavio političku djelanost pa se navodi njegov veliki značaj za razvoj i djelovanje narodnog preporoda u Dalmaciji a povodom njegove smrti 1911. godine se navodi "U njegovoj knjižari još prije nego se je počela razvijati borba u Splitu, okupljali su se prvi narodnjaci; tu su bili prvi sastanci sa kojih je naviješten u čitavoj pokrajini narodni pokret pa i za to je ime Vida Morpurga steklo uvaženje u cijeloj zemlji".
Uz vođenje knjižare i tiskanjem knjiga, time okupljanjem kulturnih djelatnika i angažiranjem u politici kao sposoban čovjek bavio se i drugim djelatnostima, pa godine 1870. Morpurgo pomogao osnivanje "Prve pučke dalmatinske banke" koja je isprva djelovala u Morpurgovoj knjižari, a on je bio njen prvi potpredsjednik, a kasnije dugogodišnji predsjednik. Osim toga Vid Morpurgo bio za ono vrijeme uspješan poduzetnik, pa je osnivač prve parne tvornice opeka u Splitu 1875. godine, a nakon rascjepa u stranci koju je svesrdno pomagao povukao se s političke pozornice i usmjerio se više k gospodarstvu. Naime Morpurgo počinje krajem devetnaestog stoljeća proizvodnju alkoholnih pića. Tako je u zemlji, ali i u inozemstvu bio je poznat po svojoj tvornici rakija i likera, bila je to uz zadarsku, najveća destilarija u Dalmaciji a njegovi nasljednici osnovali su kasnije drugu tvrtku i pogone premjestili godine 1908. u Rovinj, a onda proširili proizvodnju osnovavši novu tvornicu u Trst. Zatim treba napomenuti da je nakon pohrvaćenja splitske općine, odnosno pobjede Narodne stranke Vid Morpurgo izabran za potpredsjednika splitske Trgovačko-obrtničke komore, a uskoro je i njen predsjednik. U svojoj knjizi govoreći o Morpurgu Nada Topić navodi da su ga "prijatelji i poznanici opisivali kao tiha i povučena čovjeka, ali iznimno vrijedna i angažirana, a njegova knjižara u središtu grada bila je okupljalište pismenih ljudi Splita i okolice". Također je godine 1861. pokrenuo Morpurgo i prvu splitsku posudbenu knjižnicu (Biblioteca circolante o da nolo), koja kao takva nije dugo djelovala, ali tada dok još nije bilo Narodne knjižnice u Splitu bili su to prvi takvi pokušaji, pa i kasnije kada je osnovana čitaonica mnogima je bilo zgodnije sastajati se u njegovoj knjižari na glavnom trgu gdje se "osjećao kulturni, europski duh među policama pretrpanih latinskim , talijanskim, njemačkim, francuskim i slavenskim knjigama" (napisao je Duško Kečkemet u knjizi Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, Split, 1963. ). Kao najbolja ilustracija i rezime jednog bogatog i uspješnog života moraju se navesti uklesane riječi na nadgrobnoj ploči na starom židovskom groblju na Marjanu: "Vid Morpurgo 7.-V-1938 - 31.-I-1911 uzvišen umom _ plemenit duhom _ cijeli život misaonoga rada _ posveti oslobođenju puka _ od duševnog i materijalnog ropstva_ u buđenju naroda_ između prvih začetnik prve knjižare_ prve banke_ prvih industrija_ ostavi umirući neispunjenu prazninu".
Obzirom da on nije imao vlastite djece knjižaru ostavlja nećaku trgovcu Eugenu Morpurgu (1877—1943.), sinu svog brata, a ona je dalje u vlasništvu njegova sina ekonomiste Alda Morpurga (1913.-1990.) djelovala niz godina pod imenom "Knjižara Morpurgo"(do 1947.). Knjižara je 1938. ili 1939. godine tehnički preuređena, ali je 1941. splitski fašisti razbijaju, a Eugena, Alda i Hilarija Perića, njihova poslovođu su fašisti uhitili, time da je Eugen Morpurgo po dolasku njemačkih okupatora 1943. s ostalim splitskim Židovima odveden u logor Banjicu pokraj Beograda gdje je i ubijen. Aldo Morpurgo je već 1941. odveden sa skupinom splitskih građana vezanih lancima upućen na Liparske otoke, zatim je premješten u Južnu Italiju, pa je nakon oslobođenja Italije bio neko vrijeme u Rimu odakle odlazi u Palestinu i do kraja života živi u Izraelu. Knjižaru za vrijeme NDH i do konfiskacije 1947. godine vodi kao opunomoćenik Hilarije Perića. Od nacionalizacije 1947. knjižara na Pjaci nosila je naziv "Luka Botić", a nastavlja djelatnost na istoj lokaciji i po završetku Domovinskog rata kada je privatizirana. Prostorom su se koristile nakladničke kuće "Algoritam", te "Profil" i "Mozaik" – noseći ponovo s ponosom "Knjižara Morpurgo", da bi lipnju 2017. bila zatvorena. Tako se poklopio u javnosti veliki interes za legendarnu splitske knjižaru - izlaženje monografije o njenom osnivanju i povijesti i pitanje njene daljnje sudbine.
Vratimo se na monografiju Nade Topić (knjižničarke u Knjižnici u Solinu i doktorice informacijskih znanosti) o knjižari Morpurgo "Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja" koja se ustvari temelji na doktorskoj dizertaciji obranjenoj 2015. u Zadru pod naslovom "Uloga splitske knjžare Morpurgo u razvoju kulture čitanja u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20.stoljeća".
Važno je istaknuti da Nada Topić u četvrtom poglavlju svoje monografije o knjižari pod naslovom "Knjižara Morpurgo – prodavaonica knjiga ili mjesto kulturne proizvodnje?" govori o ulozi Knjižare Morpurgo u hrvatskoj i europskoj knjižarskoj mreži te njenom mnogo većem značaju od obične prodavaonice knjiga, pa je na taj način imala nezaobilaznu ulogu u razvoju kulture čitanja, a zbog svog širokog djelovanja ima važno mjesto u povijesti hrvatskog knjižarstva i ujedno dugi niz godina postaje svojevrsno kulturno žarište u Splitu i Dalmaciji.
________________________
Na samom kraju napomena - autorica ovog članka nada se da će poznata splitska Knjižara Morpurgo ponovo otvoriti svoja vrata, prethodno napuniti police knjigama i nastaviti dobru tradiciju svog legendarnog osnivača po kojem nosi ime.
Prva objava:Novi Omanut
Sretna je okolnost što se knjižara nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, pa bi se i budući vlasnik u tom prostoru morao baviti knjižarstvom. No sve je moguće u gradu koji se odrekao svojih knjižara. Nema više Vida Morpurga da nas odgaja!"
Knjižaru je upravo osnovao i vodio u "zlatno doba " njenog poslovanja od 1860, do 1911. godine poznati Splićanin Vid Morpurgo, koji je bio nakladnik, publicist, bibliograf, političar, prosvjetitelj, bankar, industrijalac i kulturni djelatnik te dalmatinski dobročinitelj. U sjećanju najstarih Splićana bio je čovjek knjige i kulture, a po riječima Duška Kečkemeta, najboljeg poznavatelja povijesti Splita Vid Morpurgo bio je "najaktivniji kulturni, javni i politički radnik Splita iz druge polovine devetnaestog stoljeća, poznati i istaknuti borac za narodni preporod u Splitu i Dalmaciji, te značajan član ne samo splitske židovske zajednice već Splita općenito".
Vid Morpurgo rođen je 1838. u Splitu i potjeće iz ugledne splitske židovske obitelji Morpurgo podrijetlom je iz Maribora (odatle i prezime od imena Maribor - njemački Marburg, kako se u 17. stoljeću zvao Maribor ). Prvi član obitelji David-Vita se doselio u Split u prvoj polovini 18. stoljeća , a njegov praunuk David-Elija (1809.-1882.) bio je sposoban, radišan i kulturan trgovac, a očeva široka lepeza interesa i sposobnost imala je utjecaj na njegovog sina koji je već s četiri godine naučio čitati i pokazao ljubav za knjige. Vid je osnovnu školu završio u Splitu (1846.-1849.), zatim je pohađao Carsko-kraljevsku gimnaziju, a maturirao je 1856. godine na Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Još kao mladić, Vid se zaposlio u knjižari splitskog posjednika Petra (Pietra) Sava, koji je s njegovim ocem David-Elijom bio vlasnik skladišta knjiga, svojevrsne podružnice milanske tvrtke “Borroni i Scotti” smještene na tadašnjem Gospodskom trgu (danas Narodnom trgu) u kući Tomašić i to prvom katu iznad buduće knjižare. Tu je mladi Vid upoznao knjižarsku djelatnost povezavši se s brojnim inozemnim izdavačkim kućama. U tu svrhu je godine 1855. putovao u Veneciju i Trst kako bi sklopio ugovore s knjižarima i nakladnicima, a 1857. putuje u Milano, Torino i Firenzu. Godine 1860. otvorio je knjižaru pod imenom "Libreria Morpurgo succ. Savo", koja od 1862. godine dobiva naziv "Libreria Morpurgo - Knjižara Morpurgo". Ovu Knjižaru s razgranatom mrežom dobavljača iz cijele Europe vodio je do 1911. godine kada je i umro.
Značajno je da je Vid Morpurgo, čovjek naprednih ideja, kao preporoditelj pokrenuo časopis u kojem je okupio dalmatinsku inteligenciju, pa je 1859. tiskan "Annuario Dalmatico" (Dalmatinski godišnjak) kao prvi književni časopis u koji su svoje tekstove poslali brojni dalmatinski intelektualci, među njima i Kontantin Vojnović /otac književnika Ive Vojnovića/. Vid Morpurgo je godine 1861. izdao drugi svezak "Dalmatinskog godišnjaka", koji se za razliku od prvog sveska koji je literarne prirode, počeo baviti političkim problemima zemlje. Tijekom 1861. godine u Splitu je izdano oko deset publikacija političkog sadržaja, od kojih je pet objavio Morpurgo, a te prigodne knjige i brošure, s vremenom sve više na hrvatskom jeziku, dijelile su se i besplatno. Naime već kao dvadesetrogodišnjak nalazi se među potpisnicima zahtjeva za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Morpurgova je knjižara od samih početaka svog djelovanja bila sjedište Narodne stranke u Splitu gdje su se okupljali mladi intelektualci zaneseni preporodnim idejama. Morpurgo je sudjelovao i u pokretanju preporodnih novina "Il Nazionale" (Narodni list) s novim idejama koje su dolazile iz Italije i Europe uvjerivši ga u opravdanost nacionalne borbe u Dalmaciji i u težnji za sjedinjenjem s ostalim hrvatskim krajevima. U njegovoj knjižari su se održavali sastanci., bila je neka vrst uredništva lista za srednju Dalmaciju. Morpurgo je aktivno sudjelovao u radu lista objavljivanjem svojih članaka i bio jedan od stupova preporodnog pokreta u Splitu, pa ga je Narodna stranka godine 1870. kandidirala i izabrala za zastupnika u Dalmatinskom saboru. Nakon pobjede Narodne stranke u Splitu 1882. godine Morpurgo je nastavio političku djelanost pa se navodi njegov veliki značaj za razvoj i djelovanje narodnog preporoda u Dalmaciji a povodom njegove smrti 1911. godine se navodi "U njegovoj knjižari još prije nego se je počela razvijati borba u Splitu, okupljali su se prvi narodnjaci; tu su bili prvi sastanci sa kojih je naviješten u čitavoj pokrajini narodni pokret pa i za to je ime Vida Morpurga steklo uvaženje u cijeloj zemlji".
Uz vođenje knjižare i tiskanjem knjiga, time okupljanjem kulturnih djelatnika i angažiranjem u politici kao sposoban čovjek bavio se i drugim djelatnostima, pa godine 1870. Morpurgo pomogao osnivanje "Prve pučke dalmatinske banke" koja je isprva djelovala u Morpurgovoj knjižari, a on je bio njen prvi potpredsjednik, a kasnije dugogodišnji predsjednik. Osim toga Vid Morpurgo bio za ono vrijeme uspješan poduzetnik, pa je osnivač prve parne tvornice opeka u Splitu 1875. godine, a nakon rascjepa u stranci koju je svesrdno pomagao povukao se s političke pozornice i usmjerio se više k gospodarstvu. Naime Morpurgo počinje krajem devetnaestog stoljeća proizvodnju alkoholnih pića. Tako je u zemlji, ali i u inozemstvu bio je poznat po svojoj tvornici rakija i likera, bila je to uz zadarsku, najveća destilarija u Dalmaciji a njegovi nasljednici osnovali su kasnije drugu tvrtku i pogone premjestili godine 1908. u Rovinj, a onda proširili proizvodnju osnovavši novu tvornicu u Trst. Zatim treba napomenuti da je nakon pohrvaćenja splitske općine, odnosno pobjede Narodne stranke Vid Morpurgo izabran za potpredsjednika splitske Trgovačko-obrtničke komore, a uskoro je i njen predsjednik. U svojoj knjizi govoreći o Morpurgu Nada Topić navodi da su ga "prijatelji i poznanici opisivali kao tiha i povučena čovjeka, ali iznimno vrijedna i angažirana, a njegova knjižara u središtu grada bila je okupljalište pismenih ljudi Splita i okolice". Također je godine 1861. pokrenuo Morpurgo i prvu splitsku posudbenu knjižnicu (Biblioteca circolante o da nolo), koja kao takva nije dugo djelovala, ali tada dok još nije bilo Narodne knjižnice u Splitu bili su to prvi takvi pokušaji, pa i kasnije kada je osnovana čitaonica mnogima je bilo zgodnije sastajati se u njegovoj knjižari na glavnom trgu gdje se "osjećao kulturni, europski duh među policama pretrpanih latinskim , talijanskim, njemačkim, francuskim i slavenskim knjigama" (napisao je Duško Kečkemet u knjizi Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, Split, 1963. ). Kao najbolja ilustracija i rezime jednog bogatog i uspješnog života moraju se navesti uklesane riječi na nadgrobnoj ploči na starom židovskom groblju na Marjanu: "Vid Morpurgo 7.-V-1938 - 31.-I-1911 uzvišen umom _ plemenit duhom _ cijeli život misaonoga rada _ posveti oslobođenju puka _ od duševnog i materijalnog ropstva_ u buđenju naroda_ između prvih začetnik prve knjižare_ prve banke_ prvih industrija_ ostavi umirući neispunjenu prazninu".
Obzirom da on nije imao vlastite djece knjižaru ostavlja nećaku trgovcu Eugenu Morpurgu (1877—1943.), sinu svog brata, a ona je dalje u vlasništvu njegova sina ekonomiste Alda Morpurga (1913.-1990.) djelovala niz godina pod imenom "Knjižara Morpurgo"(do 1947.). Knjižara je 1938. ili 1939. godine tehnički preuređena, ali je 1941. splitski fašisti razbijaju, a Eugena, Alda i Hilarija Perića, njihova poslovođu su fašisti uhitili, time da je Eugen Morpurgo po dolasku njemačkih okupatora 1943. s ostalim splitskim Židovima odveden u logor Banjicu pokraj Beograda gdje je i ubijen. Aldo Morpurgo je već 1941. odveden sa skupinom splitskih građana vezanih lancima upućen na Liparske otoke, zatim je premješten u Južnu Italiju, pa je nakon oslobođenja Italije bio neko vrijeme u Rimu odakle odlazi u Palestinu i do kraja života živi u Izraelu. Knjižaru za vrijeme NDH i do konfiskacije 1947. godine vodi kao opunomoćenik Hilarije Perića. Od nacionalizacije 1947. knjižara na Pjaci nosila je naziv "Luka Botić", a nastavlja djelatnost na istoj lokaciji i po završetku Domovinskog rata kada je privatizirana. Prostorom su se koristile nakladničke kuće "Algoritam", te "Profil" i "Mozaik" – noseći ponovo s ponosom "Knjižara Morpurgo", da bi lipnju 2017. bila zatvorena. Tako se poklopio u javnosti veliki interes za legendarnu splitske knjižaru - izlaženje monografije o njenom osnivanju i povijesti i pitanje njene daljnje sudbine.
Vratimo se na monografiju Nade Topić (knjižničarke u Knjižnici u Solinu i doktorice informacijskih znanosti) o knjižari Morpurgo "Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja" koja se ustvari temelji na doktorskoj dizertaciji obranjenoj 2015. u Zadru pod naslovom "Uloga splitske knjžare Morpurgo u razvoju kulture čitanja u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20.stoljeća".
Važno je istaknuti da Nada Topić u četvrtom poglavlju svoje monografije o knjižari pod naslovom "Knjižara Morpurgo – prodavaonica knjiga ili mjesto kulturne proizvodnje?" govori o ulozi Knjižare Morpurgo u hrvatskoj i europskoj knjižarskoj mreži te njenom mnogo većem značaju od obične prodavaonice knjiga, pa je na taj način imala nezaobilaznu ulogu u razvoju kulture čitanja, a zbog svog širokog djelovanja ima važno mjesto u povijesti hrvatskog knjižarstva i ujedno dugi niz godina postaje svojevrsno kulturno žarište u Splitu i Dalmaciji.
________________________
Na samom kraju napomena - autorica ovog članka nada se da će poznata splitska Knjižara Morpurgo ponovo otvoriti svoja vrata, prethodno napuniti police knjigama i nastaviti dobru tradiciju svog legendarnog osnivača po kojem nosi ime.
Prva objava:Novi Omanut
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.