subota, 3. srpnja 2021.

Snježana P. Lončar | Sjećanje na igru (18+)


On nastavlja…

"Spavao sam i budio se među njezinim nogama jutrom, drugo je jutro njezina glava počivala na mojim bedrima i u takvim sam časovima žudio uvući se sav u nju, cijelim tijelom, ući tako da tijelo njezino budem, da se ne raspoznam nikada više osim po njoj i u njoj. Krvi sam joj žedan bio kad više nisam znao kako da posjedujem to tijelo, kad sam učinio sve što sam poželio s njezinim tijelom kao i ona s mojim što je. Jeste li ikada osjetili krvožednost? Prema nečijem tijelu, jeste li ikada osjetili taj udar životinjskog nagona i niste se mogli obuzdati? Izgarao sam od žudnje da je počnem jesti, vjerujete? Izgarao! Jeste li ikada ludjeli od žudnje da nekoga pojedete? Siguran sam da jeste! Samo… Pitanje je… Kada?"
Gospođa protrnu pri pogledu na izraz u njegovim očima dok je izgovarao te riječi, izraz bezumnog divljaštva, mahnitost izgladnjele zvijeri.

Praiskonski nagon za ubijanjem, pomisli, osjećajući kako joj se znoj skuplja pod pazuhima.

"Pa sumnjam da ste je počeli jesti. Da ste je pojeli." - reče više kao tvrdnju a ne pitanje. Zapravo, za trenutak spozna da želi čuti suprotan odgovor, ali skoro se zgrozivši nad sobom smjesta potisnu taj osjećaj. No plam posve suprotnih emocija – naslade i uzbuđenja pri slici koja joj bljesnu u mislima - razgori se naglo u njezinom tijelu i ona je sve opčinjenija bivala čovjekom ispred sebe prepuštajući se, iščekujući da nastavi s detaljima.

Detalji, detalji! – nesvjesno promrmlja

"Ushit! Ekstatični trans u koji sam zapao tih dana... Kako da to izrazim... Ta razularena pomama ... To što mi se događalo… Pitao sam je li i u njoj isto žeđanje, ista pohlepa za mojim tijelom… Da, upitao sam… I ona je, kako to reći… Kako to… Ne mogu… Ne… " – neočekivano poče zamuckivati on u pola rečenice, u pola riječi, tako da ne dovrši započeto već naglo zašuti i kao da se sav uvuče u sebe spuštajući pogled na vrhove svojih bosih nogu i primirujući ruke kojima je do tad žestoko gestikulirao i spustivši ih na koljena sasvim sporo kao da oklijeva, premišlja se je li taj pokret ono što treba učiniti. Djelovao je kao da više neće nastaviti svoju priču. Njoj se učiniše ti trenuci tišine mučno dugi, pa ga, obuzeta nestrpljivom znatiželjom, kroz par minuta potaknu:
"Nastavite slobodno, ta do sad ste tako otvoreno, tako slikovito izražavali svoje emocije, pa dajte nastavite" - reče mu skrećući na tren pogled s njegovog lica na drvo čija se krošnja uzdizala vrtoglavo visoko ponad zida preko puta prozora sobe gdje su sjedili. Bi predvečerje i vrane su se već sjatile na vrhove granja spremajući se na počinak. Rijetko kad bi propuštala taj prizor koji je očaravao i koji bi u prilikama kad je bivala sama dugo, bezmisaono promatrala.

“Vi shvaćate, zar ne?” – oglasi se on sasvim promijenjenim glasom zagledajući joj se po prvi put u oči svojim plamtećim pogledom koji ona snažno osjeti ravno u već navlaženom međunožju.

“Niste mi odgovorili na pitanje?” – odvrati mu sad već uplašena onim što je naslućivala da slijedi.

“Ah, bojim se da vam se odgovor neće baš svidjeti. Da nećete povjerovati. Da, da nećete moći pojmiti to što se…”

“Ali recite mi, izgovorite! Želim znati! Opišite mi! – prekinu ga drhtavim glasom no odlučno inzistirajući.”

“Pa zapravo ja sam pojela njega i sada, evo me u njegovom obličju, ali samo fizičkom. Da, samo sam tjelesno… Samo izgledam kao on. Dogodilo se nevjerojatno, dogodilo se ono što nitko ne bi mogao povjerovati, a nećete ni vi ma koliko da ste se napalili i raspalili na cijelu ovu…” – govorio je čovjek iskrivljujući usne u osmijeh. Žena poskoči tako da se stolica na kojoj je sjedila prevrnu, uzmaknu za korak unazad preneražena ostvarenjem svoje podmukle slutnje zureći unezvijereno u pojavu ispred sebe.

“Vi se sa mnom izrugujete!” – prosikta ljutito no zapravo posve razočarana i u trenu uvjerena da je on obmanjuje, da se bezočno poigrao s njom zamijetivši njezino uzbuđenje, znatiželju i strast s kojima je od početka gutala njegovu priču.

“U krivu ste, draga, nema tu nikakvog izrugivanja ma koliko da vam je nepojmljivo… “

“Dosta! Ušutite!” – prekide ga opet ona, podiže stolicu i ponovo sjede.

“Ali zašto ste ljuti? Zapravo, znam da i vi želite pojesti nekoga, zar ne? Vi želite osjetiti tu ludu, snažnu strast prema nekome, prema, vjerujem, bilo kome čak. Ali ne možete, zar ne?” Sada joj se obraćao posve izmijenjenim tonom koji je prelazio skoro u šaputanje.

“Ne možete već odavno osjetiti nikakvu strast za nikoga, za ništa, vi bezvrijedna ljušturo u ženskom obličju, sasušena pizdo što se odavno nisi navlažila! Ma pogledaj se kako sjediš, sva si se pogurila za tim stolom dok me promatraš i slušaš i misliš da znaš! Hah! Ništa ti bijednice ne znaš, - zagrakta hrapavo čovjek – jer se samo sjećaš, ali osjećaj ne možeš prizvati, ne možeš više potpasti pod čudo razdiruće strasti, zar ne? Ostalo je samo sjećanje od kojeg ludiš, jer se emocije ne možeš dočepati, zar ne? Ja ne prodajem emocije, ja sam tek škakljivac koji zna da neće podati uspjeh takvima kao ti. Pojesti nekoga omamljen zvjerskom žudnjom… Pa zar doista… Eh! Jadno, jadno. Uostalom mrzim takve kao što ste vi!”

Glas mu je bivao prigušen, tih, dok je ona bivala sva uznemirenija, ne znajući što da učini, što da kaže da ga zaustavi, da prestane.

“Izruguje se, prijeti mi, prijeti mi on, znam ja što hoće! Sve je ovdje jasno, znam ja njegov naum sa mnom! I nije mu prvi put, a ne, nije, nije! I još mi se obraća tako, kao da me ne poznaje! Ah, da, mrzi me, gadim mu se. Kakav užas, kakav samo užas!“ - misli drhtureći sva dok sluša taj glas, nemoćna da otrgne pogled s njegovih u osmijeh iskrivljenih usana koje su ostajale nepomične dok su riječi prelazile preko njih i smještale se u njezinom strahu.

No on neočekivano ušuti kružeći pogledom po njezinom licu kao da ispituje svaki dio ponaosob, vrlo sporo, pomno, no sada je njegov pogled odavao potpunu ravnodušnost.

“Ako se usuđuješ priđi, dodirni me, osjeti. Ali ti si ni živa ni mrtva, ti nećeš prići, jer si jadna kukavica koja čeka da se njoj udovolji a da pri tome samo raširi bedra da bi bila zadovoljena…”

***

Začu se potiho no čujno kucanje na vratima, ali ona se, obuzeta, i ne osvrnu na taj zvuk.

“Kucanje na vratima, draga.” – prekinuvši s tiradom reče on, s posve izmijenjenim, prijetvorno ljubaznim tonom, ali mu se usne i dalje ne pomicaše pred njezinim zaprepaštenim pogledom.

"Kuc, kuc… Kucam, kucam, draga… - s druge strane vrata začu se glas istovjetan glasu čovjeka ispred nje na što se ona konačno trgnu, nervozno pogleda prema vratima i u nadolazećem, dobro znanom joj očaju prekri rukama lice.

"Pa koji vrag kucaš već godinama na ta vrata kao da si pred njima prvi put! Jednostavno otvori i uđi, ta ništa ne skrivam, a i da skrivam bilo bi ti svejedno. Kao što ti je godinama sve svejedno. Koji kurac glumataš, samo uđi!" – uzviknu skloni ruke s lica na zvuk otvaranja vrata, korake i skrenu na tren pogled s njegovog lica na drvo čija se krošnja uzdizala vrtoglavo visoko ponad zida preko puta. Bi noć i vrane su već napustile vrhove granja za neko drugo mjesto za počinak.

Nisi kucao prvih godina – pomisli ogorčena još pod snažnim dojmom prisjećanja na igru.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.