ponedjeljak, 7. lipnja 2021.

Pramcem u sumrak


Oštri rezovi

Piše: Jelena Miškić

Đuka je danas htio posjeći višnju ispred kuće. U ožujku se stablo smrznulo i nije dalo ploda. Puno prije nego smo se vratili bilo je stučeno od gelera i koječega, ali nije se dalo.

Svake godine s radošću čekamo bijele cvjetove pa govorimo kako je - puna k'o kokuca. Pričekao je da ručamo kako bi mi to priopćio. Pred serviranje deserta rekao je: "Više nema smisla".

U čudu sam ga gledala kao da mi govori ne znam kako lošu vijest.

To drvo stoji oduvijek ispred naše kuće. Posadio ju je pokojni deda kada se kuća gradila. Sjećam se kako je dok smo bili klinci bilo najveća oaza hladovine u po ljetne žege i kako smo se u nedostatku tekućine verali po ogradi pružajuć ručice prema zrelim plodovima. Baba je krišom gledala kroz firange kako pravimo štetu, al' ipak zadovoljno mrmljajuć sebi u bradu da hajd, slabo sam ručala pa nek je višanja u organizmu.

Stablo je osim djeci bilo i utočište ostalih - probaj naplatiti - pružatelja usluga.

Koliko puta smo poštare, inkasatore i ostale djelatnike komunalnih usluga skudali s nje zbog oštrih pasa, ne znamo broj.

A oni su vjerujem bili iskreno zahvalni.

Svaki Božić ju okitimo kao najljepšu jelku. I s kraja ulice kada dolazim i kada vidim kako kičasto žmirkaju šarene lampice znam da sam kod kuće.

Kažem odlučno ocu: "Nećeš ju posjeći!“ Progutam knedlu pa nastavim - “Dokle god ima jednog lista, neka je."

"Posadit ćemo drugo stablo" - kaže otac.

"Ni ti ni ja nećemo dočekati toliku krošnju" - kažem - "mislim kako to nema smisla".

Šutimo oboje.

Ispred nas je pita od crvenih plodova od prošle godine. Kratki rezovi odvajaju savršene komade za svakog od nas.

I to je poredak stvari u našem malom dvorištu. Nikakav drugačiji.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.