Kolumne

ponedjeljak, 7. lipnja 2021.

Aleksandar Novaković | Zasijati u srcima ljudi


Šta sam ja tačno? Nije bitno. Ono što je bitno je-šta meni treba. Neki misle da je novac, uspeh, posed, slava ono što ti treba ali je istina da su to opšta mesta. Začin je ono što mi treba. Ne ginem ja za zlato i slavu već su mi oni sredstvo koje mi pomaže da dobijem začin. Udobno zavaljen u kući okruženoj prostranim imanjem, uz čašu dobrog vina i privlačnu ženu, ja mogu biti srećan neko vreme. Iako nemam začin. No, kako vreme odmiče, ja ću sve više želeti taj začin. Proganjaće me u snovima, iskakati iz popodnevnog dremeža, vrebati u retkim časovima dokolice kad, između dva posla, pijem kafu. Zli dusi koji igraju iznad crne kafe će svojim telima napraviti slova reči: PRIHVAĆENOST. To je taj začin.

S te strane sam isti kao devojka koju sam upoznao pre dvadeset godina. Ta je mislila da je mnogo pametna i opasna jer je, gle čuda, uvek imala nekog tipa na lageru. U rezervi. Kad bi videla da veza ide u “logičnom” pravcu, tj. vodi raskidu, ona bi započela vezu s “prijateljem” iako je njen dečko bio još aktuelan. Na taj način bi ubila dve muve jednim udarcem: ne bi ostala ni trenutka sama i uživala bi u slatkoj prevari. Svi njeni bivši momci su, in questo modo, bili i “švaleri” i rogonje. Zbog čega sve to? Jer joj tata nije posvećivao dovoljno pažnje kad je bila dete. Sveteći se tipovima naplaćivala je račune matorom preljubniku i alkosu koji je živeo preko sedam gora i mora, među nogama sedam stotina žena. Neprihvaćena, svetila se muškom rodu dočim je njen matori ostao neokrznut ćerkinim gnevom. Kako predvidljivo! Taticina ljubav nije bila pokretač za ove sitne smicalice jer njoj ljubav nije toliko trebala. Njena igra je imala drugo ime.

PRIHVAĆENOST! Šta smo sve spremni da uradimo za trunčicu tog čarobnog praha koji od naše čamotinje stvara Lalalend? Svaki nizak potez moje bivše, svaka nesigurnost, bili su moji. Zato su mi se toliko i gadili. Iskreno, ja sam celu igricu podigao na viši nivo. Uvođenje u igru je bilo vrlo jednostavno: moja buduća supruga je poreklom iz beogradske kolenovićke porodice koja je je još pre sto godina dala par ministara koje je godspodin tata ponosno kačio po zidovima njegove dorćolske jazbine. S druge strane, par njihovih predaka je, nimalo ponosno visilo zbog saradnje s Nemcima ali, šta ćete. Sitni gresi. Na porodičnoj večeri, sklepanoj meni u čast, a u stvari u slavu matoraca, iskočilo je, sasvim prigodno, neugodno pitanje: Odakle su tvoji? I ja sam slagao: odavde. Niko u mojoj porodici, uključujući i mene, nije rođen u Beogradu. Tri generacije unazad niko nije znao ni da se potpiše a kamoli da ministruje. Gutao sam tu presnu laž sve skupa s domaćom sarmom dok sam zurio u sepijaste portrete dosadnih državnih činovnika na zidu. Posle sam ih izguglovao na internetu: jedan je bio ministar vojni dva a drugi ministar finansija tri meseca. Njihove zasluge, ako ih je ikad i bilo, su bile mikroskopske. Cela poenta njihovog postojanja bila je u tome da ih, sto godina docnije, neki snobovski potomak zakuca za zid. Moji preci su završili gore: ćušnuti su, kao sitno smeće, pod tepih. Znao sam da su orali, kopali, stoku čuvali i ginuli kao muve u ratovima. Nisam nikad upoznao ni očeve ni majčine roditelje. Svi su poumirali pre nego što sam se rodio. Verovatno su bili zanimljiviji od onih trulih dorćolskih buržuja ali, koga sad za to briga? Život je za žive, je li?

Kad mi se ukazala prva prilika da zbrišem iz zemlje ja sam to iskoristio. Godinu dana nakon što sam se oženio. Nisam morao - imao sam dobar posao u uvoznoj firmi, stan koji su nam njeni velikodušno prepustili i povukli se u manji koji su izdavali “tim groznim studentima iz unutrašnjosti” kako je tvrdio gospodin tata, dodatne izdatke nismo imali, decu nismo planirali. Jednom rečju –dosadno i solidno para ali ne za bahaćenje. Ortak mi je ponudio da uletimo u posao sa automobilima: kupovali bi nemačke raspade za kikiriki i prodavali ih u Srbiji kao poslednju reč tehnike. Nemački znam odlično, šarmantan sam, mogu Eskimima led da prodam, a Švabija je velika zemlja puna mogućnosti koje podrazumevaju luksuz da se ponovo vratim u mladalačke dane. Zarađeno nisam štekovao i slao kući kao moji zemljaci već sam ulagao u odeću, tajni stan u Berlinu i izlaske. Nastupao sam solo, bez naših balkanskih braćala-daveža za vratom, izdajući se za Jamesa Neumanna, Kanađanina (četvrta generacija Nemaca u Kanad), koji je u biznisu sa mobilnim telefonima. Džentlmen nikad ne govori o svojim osvajanjima ali ja nisam džentlmen. Povaljivao sam svako drugo-treće veče a nekad bih spojio tri noći za redom. Naročito sam uživao ako bih naleteo na Nemicu jer bi to značilo da, ako nju zavrnem, onda mogu svaku. Osim žena sa engleskog govornog područja koje bih zaobilazio u širokom luku. Nakon burne noći sa ženskom koja je polu-Nemica polu-Burmanka (ili se kaže Mjanmarka?) ustao sam iz kreveta i krenuo u kupatilo. Slučajno sam nožnim palcem zakačio ragastov i iz usta mi je izletelo:

- Jebem ti mater ćoravu!

Moja Alemano-Burmanka se prenula iz sna i okrenula prema meni, njene kupaste sise uperene u mene, zlatasta koža je sijala, zelene, blago ukošene oči su se smejale. Jedna od mojih najbojih, definitivno.

- Šta si rekao?- Ništa. Baš ništa.

- Srce- rekla je polupodsmešljivo- znam da nisi Kanađanin.

- Otkad?

- Od početka. Srce, nije strašno to što si Poljak.

Zabila mi je nož u srce i napravila pun đir.

Moja punokrvna Beograđanka je za nepodopštine s saznala od neke džandrljave drugarice nastanjene u Istočnom Berlinu, inače teške hipsterke zaglavljene u mlatimudijalnim umetnostima. Dobio sam nogu u guzicu , papire za razvod i, gle čuda, zahtev da dam pola para koje sam stekao za vreme braka. Tako nešto mi nije padalo na pamet i ja sam, lukav kakav sam, zdimio na Novi Zeland. Tamo me čekala ugovorena supruga našeg porekla, rođena u Velingtonu i mala firma za prodaju sportske opreme u Dundeeju, na Južnom Ostrvu. Sad sam konačno dovoljno daleko od Dorćola, Beograda, Srbije, Nemačke, Kanade i Mjanmara. Slobodan i sveže razveden po drugi put u gradu u kojem nema “naših”.

Pričam, pišem i, sve češće, mislim na engleskom. Moj akcenat se menja iz dana u dan. Znam napamet novozelandsku himnu. Čak i onaj deo na maorskom. Polako ali sistematično brišem iz svog sistema svaku aplikaciju koja je domaće proizvodnje. Neke reči sam, ponosan sam da to kažem, već zaboravio. Na ulici sam jednom čuo neki par kako se prepire na naškom. Jedva sam ih razumeo. Ne lažem vas, ovde sam samo tri godine I čini mi se da ću za par godina potpuno zaboraviti taj jezik. Ko sam, šta sam, odakle sam? Nije važno. Bitno je ono što mi treba a što ne dobijam u ovoj prodavnici kao menadžer prodaje. Bar još ne. Jednom, kad se potpuno novozelandiram, otići ću odavde u neko drugo mesto u kojem ne znaju za moju prošlost. I možda ću tada “zasijati u srcima ljudi” i dobiti PRIHVAĆENOST.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.