Kolumne

nedjelja, 16. svibnja 2021.

Mavro Matasović | Bok, John Wayne, a gdje ti je konj?


Jesu li si točkice morale međusobno odgovarati po broju ili je trebalo složiti brojeve točkica u niz? Koliko god naprezao moždane vijuge, Luko se nije mogao sjetiti kako se točno slažu domino pločice. Uz brbljanje ostalih staraca u prostoriji za druženje, prigušeni Narodni radio i zvukove televizije koju je osoblje doma zaboravilo ugasiti nakon Plodova zemlje, koncentracija je izbjegavala središte njegova uma i ostavljala mjesto prolaznim jaucima podsvijesti, koja se sad žalila na neudobnost plastičnog stolca, sad brinula o kvaliteti probave.

Svako malo pogledavao je papirić na rubu stola – onakav žuti papirić kakav ti žena zalijepi na hladnjak da te podsjeti da odmrzneš piletinu – na koji mu je jedan od njegovatelja brzinskim rukopisom ali krupno i čitljivo napisao: UNUK, POSJET U 17 SATI.

Danas su bili posjeti i Helena je očito dolazila s Filipom, a on ima vremena do pet da se pribere i smisli što će njih dvojica igrati, djed i unuk. Nije ni čudo da je nemiran.

Luko pokuša pronaći sat u prostoriji (gdje li je ono stajao?) i opazi ga na zidu nasuprot sebi, lijevo od fikusa, iznad televizora. Morao ga je pogledati nekoliko puta da se uvjeri kako je zapamtio da je prošlo četiri, pa bilo je skoro pet, zapravo. Kad imaš 75, 80, 85 godina, kratkoročno pamćenje te ne služi više kao nekad.

U svakom slučaju, imao je još nešto vremena da se pripremi za igru s unukom. I za igranje uloge djeda. U staračkom domu, život ti znače posjeti ljudi kojima si nešto više od starca kojeg treba prati i hraniti jer mu to pokriva penzija.

Problem je bio pripremiti se za svoju obitelj, smisliti teme za razgovor, pripremiti igru s dječakom. Mladi ljudi, Luko je znao, tamo vani brzo se mijenjaju i moraš paziti da ostaneš u toku s njima. Ako ti to ne uspije, dogodi se ono najgore: i posljednjim ljudima u čijim životima možeš napraviti pozitivnu razliku postaneš usputno smetalo, starac kojeg treba tu i tamo posjetiti. To je bio glavni izazov: ostati Filipu djed, a ne tek podsjetnik da je starost žalosna.

Luko rukama prođe po stolu, što je to tu sve pripremio? Da, da, ispred sebe je imao razbacane pločice domina i još neke društvene igre. Dok je bila mala, svoju je Helenu učio igrati šah. Njezino nasmijano dječje lice kada bi ga matirala i njezin vragolasti smijeh Pobijedila sam te, tata! i danas je nosio sa sobom i izvlačio ih kao iskru vedrine kad bi se popodneva u domu previše produljila. Možda više nije imao koncentracije za šah, ali domino je bio dovoljno sličan i kad bi samo posložio misli i domislio se kako je ono išlo, on i Filip bi mogli odigrati partiju, dvije uz razgovor, možda i smijeh. Bile su tu i puzzle parne lokomotive, onakve kakve se viđaju u kaubojcima. Puzzle su po Luki bile dosadna igra, ali pale su mu na pamet baš zbog tih kauboja. Imao je negdje Filipovu sliku, Helena mu ju je jednom donijela, gdje pozira sa šeširom i s dva pištolja na školskim maškarama, a kako je i Luko volio kaubojce s Johnom Wayneom, e pa to je bila prilika za razgovor, makar slagali prokletu lokomotivu. John Wayne, to je glumac i pol! Morat će se sjetiti da tako pozdravi Filipa čim ga ugleda. Luko napravi mentalnu notaciju. Bok, John Wayne, a gdje ti je konj? Ha! To će biti šaljivo! Nadao se samo da su u Filipovu svijetu kauboji još uvijek aktualni. Bila bi šteta da odmah pri pozdravljanju promaši temu... No, zato je tu bio domino, Luko je bio siguran da su se dobro zabavili kad su prošli put igrali tu igru...

Netko mu blago dodirne rame i prene ga iz misli. „Hej, dida. Bok, kako si?“ Čovjek koji je stajao uz njega bio je visok, zgodan i crnokos. Njegov pogled bio je blag i nekako oprezno nasmiješen. „Vidim da opet slažeš domino. Sjećaš se pravila od prošli put?“

Luko zanjiše glavom: „Oh, pa da, otprilike, mislim da se snalazim. Znaš kako je...“ Mladić mu je bio poznat od nekud, ali nije bio siguran...

„Mama danas nije mogla doći, ali nas ćemo se dvojica odlično zabavljati i bez nje, zar ne?“

Čovjek sjedne nasuprot njemu. „A tu je i ona željeznica koju si slagao, jesi li našao dijelove koji nedostaju?“

Luko odmahne glavom. Morao je ponoviti pravila za domino. „Pusti sad vlak,“ reče, „s ovim se mučim.“ Pokaže čovjeku na razbacane domino pločice pred sobom.

„Polako dida, sve ćemo ponoviti. Evo, da ti pokažem.“ Čovjek uzme pregršt pločica, promiješa ih i stane objašnjavati pravila.

1 komentar :

Unknown kaže...

Odlična priča koja me uvijek ostavi sa suzom u oku.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.