Jozo Krajinović | Starac

Ispod gustih obrva                                   

pogled mu luta,                                        

traži ostatke mladosti svoje                   

sada kad je stigao do kraja puta.            

Sjedi brkovi oštro stoje

bore se rasule po golom čelu,

misli mu stigle do pola puta

sjedi i čeka da stignu k njemu.

Buran je život u duši ovoj

mnogi su požari kroz nju prošli,

mirno sjedi u pepelu života

i čeka poziv koji će doći.

                        

Lula je suha u staroj ruci

tek malo dima vani viri,

zna i ona da vrijeme je prošlo

živjet će i ona dok starac živi.

Prolaze djeca dok starac sjedi

i nekim čudom svi se čude,

djeci je drago što vrijeme bježi

dok starac nervozno trlja ruke.

Nervozni pogled najednom stade

opazi jedno drvo suho,

u oku mu zablista mali plamen

dok se sjećanja bore s mukom.

Život polako u suton gasne

sjećanja kovitlaju vrijeme ludo,

cijeli život htio bi da saspe

u čašu bola i tiho zaspe.