Kolumne

srijeda, 26. svibnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Sonetna zvijezda majci

Majci Milici


1.


Zaustavljen sam na početku nesna

Nepoznati zvuci zvone mi u sluhu

Kuća je bez zida, prozora i vrata

Iskidane misli lebde na propuhu.


Ne prepoznaju me djeca niti mati

Oni koje volim ne očekuju me

Čak ni ljubav nije spremna da prihvati

Da je uzaludno prohujalo vrijeme.


San me na dno vuče gotovo se gušim

U živome pijesku koji zaudara

Na smrt raspadnutu u očevom grobu


Uzima me nemir, sve se u snu ruši

Palim uspomene u vatri bez žara

Nastojeći u prah samljeti tjeskobu.


2.


Nastojeći u prah samljeti tjeskobu

Proganjam krtice što riju pod čelom

Dok vjetar rasijeca ko jabuku sobu

Do pola zelenu a od pola zrelu.


Padaju peteljke kojima se hvatam

Za mrežu na stropu što je pauk plete

Molim Svevišnjega, proričem i gatam

Dok šišmiši oko moje glave lete.


Nebo me kažnjava iznenadnim gromom

Bez signalne munje sa stravičnim treskom

Od kojeg se kosti tope kao smola


Dok padam u ambis zajedno sa domom

Opečen gotovo nevidljivim bljeskom

Ne osjećam majko tupi dodir bola.

3.


Ne osjećam majko tupi dodir bola

Što se urezao žedan ispod kože

Kandžama gladnoga posavskog sokola

Bez milosti Tvoje Gospodine Bože.


Trpim i gasim se u predjelu nesna

Pticama izgledam kao zrno žitno

Pojava je moja po svemu potresna

Sve je u njoj blijedo, prozirno i sitno.


Uznastojim misli vezati za zbilju

Koja je u magli tamna i daleka

Natopljena rosom i kapima kiše


Ali vjetar misli nosi ka bescilju

U prostore koji preziru čovjeka

Gdje vrijeme tragove bezobzirno briše.


4.


Gdje vrijeme tragove bezobzirno briše

Barutnim punjenjem i oštricom mača

Rukama krvnika što vješala njiše

Zapjenjenom žvalom balkanskog koljača.


Povijest je na rubu opće kataklizme

Oko nas se majko pletu metastaze

Na krive su noge navučene čizme

Sve je više onih koji Dobro gaze.


Božjega sina ponovo raspinju

“Savršena bića”, sotone i zvijeri

Pristigli sa grana u oklop rakete


Dok majke izrode suzama preklinju

Nespremne da traže spasenje u vjeri

Za monstruma što je rođen kao dijete.


5.


Za monstruma što je rođen kao dijete

Svijet je gola maska u koju se skrije

Prije nego strijele otrovne polete

Tamo gdje se život ugasio nije.


Na početku svega ničeg nije bilo

Što bi zasjenilo sklad i ravnotežu

Onda se uz Dobro i zlo razmnožilo

Tako da planeta naginje metežu.


Savršena bića savršeno ruše

Sve što je stvarano za dobro čovjeka

I što je živima donosilo nadu


Sa ognjem u ruci molitve pjevuše

Kao da će život trajati dovijeka

Kao da sve nije podložno raspadu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.