Ana Narandžić | Čekanje

Kao ptica

u šupljine kostiju usisavam lakoću,  

otvaram kljun,

čekam da se oko njega omotaju 

rečenice istkane od pamuka.

Širim plućna krila,

otvaram nosnice,

otvaram pore,

otvaram svoj krovni prozor

i ne činim ništa,

Samo čekam.

Čekam da mi kroz vene poteče miris lipa,

na kožu se zalijepe niti 

dudovog svilca, 

i da mi u sluznici naraste

trajni okus šumskih jagoda.

Ne činim ništa,

samo čekam. 

Ishlapjela sam od čekanja...