subota, 3. travnja 2021.

Dragica Križanac | Zločin i kazna


Otkako je Ruža to čula nije se mogla više smiriti. Prije nekoliko dana joj je svekrva na samrti nešto povjerila.

Prvo je osjećala nevjericu, jer ona je u ovoj familiji već četrdeset godina i nikad niko nije o tome govorio. A sad ovo! Bilo je to kao da ju je neko udario tupim predmetom u prsa. Odjednom nije mogla više disati, pa je izletila u baštu . Srce joj je tuklo...  Prva misao je bila najgora: stigla nas je Božja kazna!

Prošla je godina otkako je ukopala svoga jedinca sina. Godina tuge, svakodnevnih posjeta nijemom grobu, i pitanja: zašto baš on?. Poginuo je zadnjih dana bosanskog rata u dvadeset i prvoj godini. Otada je osijedila, od sredovječne udovice postala je starica. Ipak je u zadnje vrijeme osjećala blago poboljšanje. Čitala je lijepu, uzvišenu poeziju, šetala svaki dan od groblja kroz zelenu prirodu. Kao da je počela prihvaćati gubitak sina i neupitnost sudbine. Do te večeri, do te svekrvine zadnje ispovjesti... kad se sve pomutilo u Ružinoj glavi.

Muški članovi obitelji, muž, djever, i svekar su već odavno bili mrtvi. Kako je koji od njih navršavao pedeset petu pokosio bi ga zloćudni rak. Sad je i svekrva otišla, očito olakšana.

Od cijele obitelji ostale su samo još jetrva i ona. Dvije udovice, bez djece.


Jednoga jutra, poslije nekoliko neprospavanih noći uputila se jetrvonoj kući. Nikad nisu bile prisne. Kao ni njihovi muževi, rođena braća. Zora je bila zatvorena žena, koja je većinom šutila. Obitelji su se posjećivale samo o blagdanima i na sprovodima.

Gazila je kroz Zorin voćnjak, kao u bunilu, ne opažajući njegovu raskošnu ljepotu i miris behara.

Jetrva je upravo sama ispijala jutarnju kavu za stolom ispred kućnih vrata. Iznenadila se ugledavši Ružu, onako rasčupanu:

„Otkud ti ovako rano?”

„Morala sam, nešto me muči. reče sjedajući. Prošli tjedan, kad je umirala, naša svekrva mi je povjerila nešto nevjerovatno. Koliko znam ti nikad nisi u braku imala djece. Osim naravno ”onog” sina koji se kao dijete udavio u rijeci.

„Udavio?” reče iznenađeno Zora i zaplaka. Ruke su joj drhtale, a kava u njenoj ruci se prelivala preko šoljice cureći joj u rukav bluze.

„Dakle, istina je?! Zato Bog kažnjava ovu obitelj. Nigdje živoga muška, a sad je i moj sin platio za taj zločin!”

„Draga Ružo, pa ti nikad nisi bila vjernica, za razliku od mene” šmrcala je jetrva.

„Draga Zoro, ispričaj mi ...”

„Ja sam došla u ovu obitelj sa malim sinčićem od tri godine. Grijeh moje mladosti! Ali moj muž me tako volio da nas je prihvatio i borio se protiv svoje obitelji i seoskih predrasuda. Pokušavali smo dobiti svoje zajedničko dijete, ali nije išlo. Kad si ti došla u našu obitelj, ubrzo zatrudnila, pa rodila sina, muški članovi obitelji, zajedno sa svekrvom, u tajnosti su odlučili izbaciti kukavičje jaje. Presuda je pala u strogoj tajnosti. Bez znanja moga muža i mene dakako. U igri su bile stotine i stotine duluma zemlje, oranica, pašnjaka i šuma, ovaca i konja...Sad su imali ‘pravoga’ nasljednika.

„Moj sinčić je bio izvanredno bistar i pametan dječak. Već s četiri godine je čitao i pisao, zažmirio bi i ispalio tablicu množenja, znao sve glavne gradove svijeta...imao je fotografsko pamćenje...bio je super inteligentan. Svi su ga u selu obožavali, jer je kasnije kad je krenuo u školu pomagao seoskoj djeci sa školskim zadaćama. Seljanke bi se križale i govorile: nije od ovoga svijeta, Bože mi oprosti”.

„Koliko je imao kad su ga...ah?..gušila se Ruža.

„Osam. Tvome sinu je tada bilo dvije.” protisnu kroz zube Zora.

„Oh Bože, ispričaj mi, sve mi reci!” uzela ju je za ruke Ruža.

„Jednoga dana djed i stric su ga poveli na kosidbu. Naše livade su bile daleko od kuće, usred krasnog zelenila kroz koje je tekla rječica. I u toj divljini nigdje nikoga. Samo dva kosca i dijete. I moga sina više nismo vidjeli živoga. Kao, eto, učio je loviti ribu, spotaknuo se i pao u rječicu.

„Pa jeste li što sumnjali?”

„Kako ne! Moj sin je bio odličan plivač. Pregledao ga je mrtvozornik i utvrdio smrt davljenjem. Ništa drugo! Nije to bilo vrijeme kao danas, jednostavno svi su bili suglasni: bila je nesreća. Svi osim mene i muža. Istina, takvih vrsta nesreća sa djecom je bilo mnogo u ono doba. Muž i ja smo bili žalosni...i bijesni. Znaš Ružo da je tvoj muž bio partijski sekretar u općini. Bog i batina u to vrijeme! Još nam je zaprijetio da ne širimo laži i ne sramotimo obitelj. Jer dovoljno je bilo jedanput, podvukao je bratu, mislići na to da je oženio ženu s kopiletom. Ja sam tada prekinula skoro sve kontakte sa vama. Ipak sam se u suzama povjerila svećeniku, koji mi je savjetovao da se molim i predam dragom Bogu. Jer, On sve vidi, rekao mi je. Uskoro je i svećenik odnio u grob tu tajnu moje ispovijedi. Dugo, dugo sam bila bolesna i žalosna, isto kao ti ovu zadnju godinu...”

„Svekrva mi je upravo to povjerila u samrtnom ropcu, u suzama je prošaputala Ruža. Rekla mi je da su djetetovu glavu pod vodom čvrsto držale četiri snažne ruke... dok se nije umirio. Ni ja nisam ništa znala. Ubice! Možeš li nam oprostiti?!”

„ Draga, ti nisi ništa kriva! Mi, sve žene ove obitelji, zapravo smo žrtve toga zločina. Svekrva koja je živjela s tim, a nije smjela nikome reći, ja - majka kojoj su zločinci oduzeli život s vlastitim djetetom...i ti , koju sada peče savjest uime ove obitelji”.

Ruža je naglo ustala i počela trčati kroz cvjetna polja i livade, koje su rasle u korovu, puste, bez mladeži koja je ostavila život u zadnjem ratu na Balkanu. Čekala su polja nove generacije da ih obrađuju, ili natapaju krvlju. Svakih pedeset godina.

Trčala je i samo ponavljala, u bunilu:

„Tolike sam godine živjela sa zločincima, a da to nisam znala. Zato je platio životom moj sin. Nasljednik! Konačno znam odgovor. Ovo je Božja kazna. Karma!”.

Ugledala je rječicu, krenula ka njoj raširenih ruku, i bacila se u vodu...Pritrčali su neki strani turisti, koji su uživali u ovoj divljoj ljepoti i izvukli je iz vode. Ponavljala je neprestalno riječi „zločin”, ”kazna” kao neku mantru.

Smjestili su je na odjel psihijatrije. Posjećivao ju je mladi svećenik jedanput tjedno. I jetrva Zora, svaki dan.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.