Da se razgrne sve, što vidik čini tmastim:
Da propjeva u čaju stolisnik, klikne vrkuta.
Da duši oblog promijenim, tišinom častim,
U kojoj nema ničega, osim ptičjega cvrkuta.
Trava da se razgrne, prostor da bude pokošen.
Pod grmom kurike opet da spremim naočale.
I ispod trula listinca da nađem jezik orošen,
Naglaske zavičajne, posrebrene vokale.
Dubina i visina da jedna drugoj govore:
Kozmičko jaje da prsne, usred sunčeva sjaja.
Da razumije dijete što je dolje i gore,
I da nas konac uma s beskonačnošću spaja.
U mjenjačnici duša da me zamijene s nekim.
Da me opere nebo vodama neumrlim.
I kad se sve razgrne, rukama blagim i mekim,
Poput mramora grčkog bjelinu svijeta zagrlim.
Fotografija: Andreja Dugina
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.