Pramcem u sumrak

 

Petoljetna

Piše: Jelena Miškić  

Kolega mi je donio bombonjeru i rekao - Sretan ti peti rođendan! Najprije sam mislila kako me zafrkava, jer se stalno šalimo na račun mršavih i debelih, količine skuhanog i pojedenog. Isprobavamo novotarije, pa se vraćamo kuhinji naših baka i tako ukrug. Mi smo takav kraj. Dobro se jede i kvalitetno pije. Društva nikad ne manjka. Stalno se i inače šalimo oko sveg mogućeg i nemogućeg i sve je puno lakše kada znam kako imam pored sebe čovjeka u pravom smislu te riječi. Pet godina živim i radim u Vukovaru. Puno smo toga prošli. Ja sam takvih postavki da ružno odmah zaboravljam, a bilo je i takvih trenutaka, a samo dobro i lijepo pamtim i čuvam.

Bilo je ljudi koji nisu vjerovali u mene, za razliku od onih koji jesu i čije povjerenje nikada ne bih izigrala. Moj novi život u Vukovaru je moja kockica koju više nikada ne želim izgubiti. Svi volimo svoje rodne gradove i domove, mjesta koja nas posebno vežu s uspomenama na najdirljivije ili najintimnije trenutke življenja. Kada to kažete nekom iz Vukovara to je još snažnije. I posebnije.

Zahvalna sam za puno toga. Izgleda da smo sve nešto više u ovom modernom načinu življenja, a sve nešto manje skromni, zahvalni i uzimamo jedni druge zdravo za gotovo.

Ja sam zahvalna svom kolegi koji mi je svjetlio put. Rijetki su iskreni, pošteni, dosljedni, čestiti i kulturni ljudi. Nepatvoreni. I zbog silnog poštovanja kojeg osjećam prema tom čovjeku, koji mi i kad dam posljednji atom snage kaže - Možeš ti i bolje! - , nikada ne zamjeram, nego okrenem taj vjetar u sebi u pravom smjeru i doista budem. I bolja osoba i majka i kći i prijateljica i umor nestane i sad otvaram tu kutiju prepunu čokoladnih iznenađenja i nema više teksta.

Moja bombonjera je moj Vukovar. Zauvijek.