utorak, 9. ožujka 2021.

Denis Vidović | U redu



Volim upoznavati nove ljude. Družiti se, razgovarati. Na bilo kojem mjestu. Oduvijek sam bio društven. I prije pojave društvenih mreža


„Joj, gle ti taj red!“ zakukala je gospođa ispred mene s kojom sam dijelio spomenuti. „O Bože!“

„Molim? Recite, gospođo?“ pristojno sam se javio.

Okrenula se i blenula u mene:

„Šta kažete?“

„Zvali ste me. Tu sam. Kako Vam mogu pomoći?“

„Pa niste Vi Bog!“ nasmijala se.

„Otkud znate?“
Zamislila se.

„Pa Bog je…“

„Kakav?“

„On izgleda…“

„Kako?“

„Ima bradu! Bog ima bradu, a Vi ne!“

„Jutros sam se obrijao. Moja omaška.“

Nakrivila je glavu i zagledala se u mene:

„Pa…jeste to stvarno Vi?“

„Glavom i bradom. Odnosno, glavom i obrijan.“

„Nisam Vas baš tako zamišljala.“

„Niste jedini.“

„Ma lažete me!“ i dalje je bila sumnjičava. „Niste Vi Bog!“

„Iskušajte me“, predložio sam. „Samo, molim Vas, bez gorućeg grma. Ipak smo u trgovačkom centru.“

„Da zaželim nešto?“

„Uvijek se osjećam kao zlatna ribica.“

„Molim?“

„Ma ništa, ništa. Ajde, recite želju?“ pristao sam. „Bilo što.“

„Želim, želim…“, kuckala je prstom po bradi.

„Oprostite, gospođo…“, javila se blagajnica.

„Želim da nema više ove gužve i da sam ja prva na redu! Eto!“

„Je li ovo Vaš kruh, gospođo?“ ponovno se oglasila blagajnica. To je četiri kune, pedeset lipa, molim Vas.

Prozvana se iznenađeno zagledala u blagajnicu pred koju ju je pomicanje reda dovelo, a zatim hitro u mene:

„Ne mogu vjerovat! Isuse!“

„To mi je sin“, smireno sam objasnio. „Vjerujte. Ta pisano je.“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.