Piše: Jelena Miškić
.. da sam pojela posljednji burek i da se toga neću sjećati. Donijela ga je kolegica jer kaže ima cheat day, a kolegi je pukla tenisica čije ime ne znam izgovoriti pa smo se smijali. Kasnije sam vidjela malenu ptičicu kako se hrani ostacima mrvica po dvorištu. Imala je sićušne nožice, a dan je vrlo hladan. Kako je sad onim labudovima što plivaju preko divljeg otoka na Dunavu? Po cijele dane imati noge u ledenoj vodi. Bože sačuvaj. Možda sam posljednji put izašla iz svog dvorišta. Majka je rekla da se bolje zakopčam. Bio je bijeli i bio je crni pas. I stablo višnje koje je oduvijek ovdje. Nekada su bili psi druge boje. Hoće li ljudi iza nas imati pse? Stabla. Uspomene.
Je li moguće zadržati sve uspomene? Čudna su vremena, puno toga se promijenilo. Prijateljstva više nisu prijateljstva. Ljubav više nije ljubav. Živi se nešto drugo i štošta drugačije. Ne pamtim takav život. Doduše nikada i nisam imala ovoliko godina kao pergamenski natpis. Možda su takve misli dobrodošle, ali nisam razumjela uputstva za korištenje, a ponovna čitanja redovito nose drugačije osjećaje i doživljaje. Toliko sam naučila. Ponekad me more čudne misli iz kategorije koju ne znam definirati. Grebuckaju me kao malene šapice koje izviruju iz kakve šarene kutijice kao na poziv za igru koja iz šale brzo postaje nešto drugo. Ožiljak. I više mi nije do toga.
Bojim se da neću zapamtiti ovaj dan kao što ne pamtim puno toga što sam vjerujem bila.
Kao kad vidim neku davnu fotografiju. Dagerotipiju koju nitko više ne razumije.
Da neću zapamtiti ovaj dan.
Kada sam možda posljednji puta izašla iz svog dvorišta. Ili sličan dan. I bilo je hladno. I majka je za mnom viknula - zakopčaj se! A ja sam odmahnula rukom...ma što može jedna studen ledenoj. Nisam bogata. Nemam ništa.
Osim straha da se neću sjetiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.