Odnekud još dopire misao na žilet.
Na krv.
Na požar, zaključana vrata, razbijeno staklo, poplavu, ispijeni sanitar. Na noć provedenu u Hitnoj. U meni počne ključati bijes čim pročitam nepromišljene komentare da će nakon samoizolacije svi hitati u ludare. Njima je to smiješno. Komičari su svi od reda, a kladim se da su o mentalnim institucijama saznali sve gledajući Formanov film.
Nakon svakog izlaska iz bolnice, krećemo ispočetka. Vodimo borbe oko toga zašto je potrebno kupati se svaki dan. Opet koristimo sav jedaći pribor – nož se drži u desnoj ruci. Vezanje vezica traje dulje nego šetnja. Nadam se da će za mjesec dana dovoljno osnažiti kako bismo otišli biciklima na izlet u prirodu. Loši lijekovi izazivaju nepopravljiva oštećenja mozga. Bit će sve gore, kazao je njegov liječnik nakon posljednje kontrole. Ludilo dolazi u valovima, ali uvijek zaskoči. Puno toga postane naopako, ali tišina je potpuno izopačena.
Kada sam uletjela u njegovu sobu, krevet je bio prazan, a zavjesa je vijorila. Molim te, duboko diši. ''Uh, što je lijep i sunčan dan!'', izgovaram nonšalantno i oslonim se na njega. Ruka mi je na njegovim leđima, da osjeti kako sam doista ovdje. I dalje napola visi kroz prozor. Ako padne, padam i ja.
''Mogli bismo na sladoled.'', predložim.
''Sanjao sam da sam se objesio.'', kaže on.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.