utorak, 26. siječnja 2021.

Željko Bajza | Povratak

 

Tada sam opet razmišljao o povratku. Trebalo mi je vremena da se pripremim na susret s tim ljudima o kojima ja znam sve, a oni o meni gotovo ništa. Volim ovo s noge na nogu po starim mirnim stazama, nakon probijanja po zakrčenim prašnim cestama i lutanjima praznim bespućima. Sad sam opet tu, spreman se boriti protiv obeščašćivanja mojih nastojanja. Nikako da se, međutim otrgnem pitanju zašto se ne mogu osloboditi istraživanja neshvatljivosti smisla da me se brani od gorih od mene. Što znači javna pozornost koja korača kao sjena za mnom, propitujući dubinu identiteta uraštenog davno u mene. Sjena mi je uvijek bila prebučna. Tjerala me na samopropitkivanje. Važna je spoznaja da ovaj stakleni svijet unatoč ogorčenih genetskih istraživanja još uvijek ima nekoliko neotkrivenih tajni zbog kojih vrijedi živjeti, a papilama još uvijek okus iskušavamo.

Ja, da sam htio zavaravati publikum, morao bih mu pričati lakrdije. Narodna pozornica traži polemički pandan. Pozornica traži glasnogovornike. Pozornica je živa, predstava živi. Postoji vrijeme, postoji prostor, postoji događaj. Postoje boje svih duginih nijansi. Pred tobom su volumen i oblici u tri dimenzije. Čuju se zvukovi, a iz mraka viri zmaj stoglavi. Prođe li predstava dobro, ostaje vjera u besmrtnost teatra. Pozivamo svoje prijatelje, publika sama dolazi. Dolaze zagovornici i osporavatelji. Ljudi nam vjeruju, Vjeruju uvijek kad daješ ono nešto tajanstveno više.

U kaosu na maloj pozornici namještaju se posljednje kulise.

- Ja: Što bi bilo kad ne bi bilo početka?

- Ona: Na to je pitanje lako odgovoriti. Ako je na početku bila Riječ, onda je prije početka bio cvijet. Budući da je rođen od Oca, nije s njim suosjećao jer prije nego što je rođen, nije postojao.

- Ja: Svijeta ne bi bilo bez početka, bez početnog impulsa. Sin ima početak, a Otac ga nema.

- Ona: Koga najvećma ljubiš, tajnoviti čovječe, o reci- pita se Baudelaire- svoga oca, svoju majku, seku ili brata svoga? 

- Ja: Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestrice.

- Ona: Amicus Plato, sed magis amica veritas. Drag mi je Platon, ali mi je draža istina.

- Ja: Zdravo, Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti. Ave, Caesar, morituri te salutant.

Nakon predstave ljudi su govorili: „Rođena je zvijezda“. A ja sam u sebi mislio kako sam opet dobro prošao. Osjećao sam se kao novi igrač u starome gradu. Sam sebi dajem „plen puvoar“. Vani su me prihvatili, kod kuće me nisu zaboravili. To je bio pravi uspjeh.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.