Više je povoda ovome razgovoru u ovo vrijeme – nevrijeme, kada pojedinci toliko toga čine svojim osobnim angažmanom da se u sve ne uvuče muk, da se ne čuje riječ među ljudima, poetska riječ, riječ. Jedan od takvih je pjesnik Valerio Orlić.
Za one koji vas ne znaju, tko je
Valerio Orlić?
Često tragamo za tim spoznajama u
životu i često se pitamo tko smo ili što smo? Zbog čega smo tu, na ovom
proputovanju svijetom? Tragajući za tim odgovorima, spoznao sam kako naslov
moje zbirke pjesama koju sam objavio davne 2004. godine „Gospodar svoga
vremena“, najbolje oslikava mene, a i daje odgovor na Vaše pitanje.
Dovoljno sam slobodan putovati
svijetom koji nudi razne okove i biti Gospodar svoga vremena, to
je veliko bogatstvo jer većinom smo zarobljenici vremena, sistema, tradicije…
Iako dobro znamo kako je to utopija slobode i umjetničke kreativnosti, obično
pokleknemo pred tim kalupima života.
Moja je sloboda iskonsko nadahnuće,
porođaj i porinuće pjesme u beskonačno plavetnilo neba. Moja sloboda je i moja
tamnica iz koje se slijevaju najljepši stihovi, kao zrake svjetlosti niz padine
Učke ili veličanstveni bijeli Velebit.
Biti u mraku ne znači ne vidjeti sjaj
mjeseca i zvijezda, trebamo tragati za duševnim mirom jer on je tu, na našem
proputovanju životom. Kad ga pronađemo, duboko trebamo udahnuti svu tu ljepotu,
jer ona je samo trenutak na našoj stazi.
Vrstan ste pjesnik, kazivač stihova, urednik, kritičar… Na koga bi ste ukazali na hrvatskoj poetskoj sceni?
Pjesnik nikad ne pokazuje prstom u nebo
i odabire zvijezdu, pjesnik pruža dlan neka se zvijezde spuste i zanoće u
njegovoj sobi i postelji.
Pjesnici nisu samo nebeske i životne
lutalice, pravi pjesnici se prepoznaju i njihove se kretnje uistinu zapaze. Oni
se ne dokazuju, već žive pjesništvo, u svaku svoju riječ ugradili su sebe.
Sloboda je za njih dah i uzlet u nebeska prostranstva. Oni ne padaju na
životnim kalupima, odavno su se uzdigli iznad egzistencije života i ne lutaju
spisateljskim vodama tragajući za preživljavanje. Njima je sloboda nadahnuće,
istinski zov…poezija im dođe kao dah života.
Dobra je spoznaja kako dobrih pjesnika
ima i postoje, samo ih treba otkriti - čitati. Ako njihova iskonska emocija
dotakne naše svjetove, oni su ispunili svoje postojanje i opravdali pjesnički poziv.
Koji su književnici bila ruka pomoći
Vama? U onim počecima kad se traži?
Pjesnik treba sanjariti i tražiti svoj
umjetnički put, a ja sam ga tražio čitajući velike pjesnike. U mojim počecima
ja sam “oživljavao“ mrtve pjesnike, oni su mi bili putokaz pjesničkog
svjetonazora. Iz njihovih pjesama i biografija sam spoznao kako se za
pjesništvo prečesto treba boriti, ali i žrtvovati i platiti cijenu
životu.
Oduvijek je pjesništvo bilo na
margini, pjesnici su bili jako dugo nepoželjni u našem okruženju i puku. Sada
kad je došlo „pjesništvo“ u modu, svi bi htjeli biti pjesnici. Dobro je da se
vremensko kolo okreće i da se dobro pjesništvo opet našlo pred iskušenjem na
marginama, jer jedino tako može opstati i preživjeti ovo ludo vrijeme.
Rado se prisjetim svojih umjetničkih
početaka. Kao prvo živio sam kao pjesnik (kada ni najmanje nije bilo popularno
tako živjeti), takvu energiju sam slao svijetu i ljudima. Bio sam pjesnik, bio
sam za njih čudak svijeta. Kada tako živite, ne trebate nikome ništa dokazivati,
sve ide svojim putem, ponekad sporije, ponekad brže, a ponekad vas i sreća
pomazi, pa ostvarite svoje željene snove.
„Luka različitosti“ – Rijeka - bogati,
daje slobodu kao malo koja sredina. Koliko je obilježila Vas. Vaše
stvaralaštvo, a koliki je donos školja, Paga?
Rijeka je moj prvi krik, moje prvo
svjetlo, otkucaj srca, moja velika ljubav, moj prvi korak i suza što je
zadrhtala na licu. Teško kojem drugom gradu bih sebe dao cijeloga, Rijeci
jesam, jer ona zna vratiti, ona vas zna zagrliti kao majka, malo koji grad
pruža toliko bogatu različitosti i slobodu.
Vjerujem kako čovjek može imati
nekoliko ljubavi u životu i voljeti nekoliko gradova i mjesta. Mjesto Povljana
na otoku Pagu, zasigurno je neraskidiva ljubav koja je urođena u meni, kroz
moje roditelje i gene, a kasnije kroz moje odrastanje, sve se više
nadopunjavala ta naša povezanost. Što sam stariji naša veza i ljubav postaje sve
čvršća, to ćete osjetiti i u mojim pjesmama, taj otočki dah i šapat bure, sivog
kamena, bistrog mora i prekrasnih zalazaka sunca…Taj predivni krajolik toliko
djeluje odmarajuće, da čovjek ponekad pomisli kako sve to sanja. Tiho šaputanje
valova, crvenogorući zalazi na horizontu, sve se to dobro ćuti na kamenom
otoku, gdje vjetar priča nekim čudnim jezikom i maslina se osmjehuje obasjana
suncem između vinograda…U daljini se ljubičasti Velebit oslikava i zrcali u
našem pogledu.
Netko kaže kako male sredine znaju
ubiti umjetnika, ovo je dokaz kako ljepota otoka ne može ubiti umjetnika, to
mogu učiniti samo ljudi. Pravi umjetnik se hrani ljepotom što ga okružuje, pa
tako i ja na kamenom otoku stvaram svoje najljepše stihove. A ljudi, k'o ljudi
za umjetnika i oni su samo ljudi.
Graditelj ste kulturnih mostova u
regiji i šire. Zatvaraju li se „kulturnjaci“ previše u sebe?
Kao stvaratelj potrebno je imati svoje
male svjetove i svemire, u tim svojim prostorima najbolje se rađa stvaralačko
nadahnuće. Da bi se umjetnik zatvorio u taj prostor prethodi veliko životno
proputovanje. Svakako je da se s otvorenošću srca prema drugim ljudima i
kulturama stječu nove spoznaje i proširuje bogatstvo života. Potrebito je
graditi mostove, prvenstveno životne, a onda kulturne i tako naš život duhovno
obogaćivati. Prihvatimo li ono najbolje od svakog, postat ćemo bolji kao ljudi
i kao umjetnici.
Za umjetnost se živi – od umjetnosti
teško il' nikako. Kakav je po Vama položaj umjetnika u RH?
-Svaki pravi umjetnik za umjetnost
živi, a od nje teško ili nikako. To je istinita realnost našeg stanja u
društvu. Kultura je postala roba, proizvod od kojeg kvazi umjetnici lijepo
žive, a istinski jedva preživljavaju.
Uhljebili su se privatni nakladnici,
bivši ministri kulture, politički podobni i tako napravili pravu nepotističku
paukovu mrežu u kojoj dijele međusobno velika i pozamašna državna
sredstva.
Kada čovjek gleda samo osobnu korist
zaboravi na prave i moralne vrijednosti u kulturi i životu. Nije to samo u
kulturi, uvukla se hobotnica uhljeba u sve pore društva, sjela je na državne
jasle prisvajajući ih kao svoju privatnu firmu.
Žalosno da određene institucije nemaju
nadzor nad njima i raspodjelom državnih sredstava, već su im omogućili i dali
slobodne ruke u tim prljavim, nepotističkim raspodjelama i radnjama. Tako
nažalost funkcioniraju kod nas općine, gradovi i županije. Zato se ne vidi
svjetlo na kraju tunela, jedino što se vidi, to je moćna i snažnija pisana
riječ s kojom umjetnici svjedoče ovo teško za njih vrijeme.
Napustili su nas u ovoj godini
izuzetni književnici i ljudi: Petko Šipinkarovski, Fikret Cacan… Izuzetna je
vaša ideja, obilježiti književnom nagradom jednoga od njih. Fikreta Cacana.
Fikret Cacan – Književna nagrada za prevodilaštvo. Kako ih pamtite?
Teško je kada prijatelji i kolege
odlaze. Svaki odlazak je velika praznina i boli. Suočeni smo da smo prolaznici
na ovome svijetu, zbog toga se mijenjamo kroz život i duhovno i fizički, jer on
nam nameće svoja pravila koja teško i bolno prihvaćamo. Baš smo bespomoćni u našim
kretnjama i lutanjima, zato se skrivamo u stihove, da bismo dulje trajali.
Kad vas napuste oni s kojima ste
dijelili zemaljske umjetničke staze onda je moralno da im se nekako zahvalite,
a to je najbolje kroz valorizaciju njihovih djela. Neke osobe ne možete samo
tako izbrisati iz zaborava, pogotovo ne one koji su ostavili svoje najbolje
tragove u našoj književnosti. Fikret Cacan neupitno je naše najveće ime u
hrvatskom prevodilaštvu, vrsni znalac koji se svojim radom dokazao znalačkim
majstorskim prijevodima knjiga i brojnim zasluženim nagradama. Zbog toga, ali i
njegovog ranog odlaska Hrvatsko književno društvo odlučilo je pokrenuti nagradu
njemu u čast. Nagrada „Fikret Cacan“ za najbolji prijevod u tekućoj godini
dodjeljivat će se književnim prevoditeljima koji svojim umjetničkim pjevom budu
održali ili nadvisili originalno djelo i autora.
Bila mi je čast družiti se s obojicom
književnika privatno i književno, dijeliti poneke ideje i rasti u našim
umjetničkim promišljanjima. Uz takve ljude i sami uistinu sazrijevate i
postajete bolji čovjek i umjetnik.
Kažem Valerio Orlić, a kažem i da
nisam rekao Hrvatsko književno društvo. Hrvatsko književno društvo osnovano je
2007. godine u Rijeci i okuplja književnike iz cijele Hrvatske i inozemstva.
Osnovali su ga književnici Valerio Orlić, Josip Eugen Šeta i Ernie Gigante
Dešković. Pored središnjice u Rijeci u sastavu društva djeluje Ogranak u
Zadru osnovan 2013. godine i Ogranak u Zagrebu osnovan 2014. godine. U
sastavu društva djeluju i sastavnice iz Pule, Osijeka, Splita… izvan RH iz:
Slovenije i Srbije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore… Izraslo u književnu
instituciju. Što još reći o HKD?
Moglo bi se reći kako je Hrvatsko
književno društvo, književni svjetionik koji svojom svjetlošću obasjava
umjetnike i luči pozitivni književni tračak na horizontu književnosti. Rijetka
su društva koja svojim radom i marljivošću bilježe toliko vrijedne uspjehe i
priznanja. Hrvatsko književno društvo neupitno posjeduje sve kvalitete velikih
društava. Još je veća pohvala i priznanje, da društvo sa minimalnim sredstvima
uspijeva organizirati ovako vrijedne književne manifestacije i nagrade.
Uzajamno davanje umjetnosti,
višestruko se zna vratiti, to dobro znaju nekoliko pojedinaca u društvu koji
svojim velikim doprinosom i marljivim radom uzdižu ugled društva i pojedinaca.
U zadnje vrijeme naši članovi dobivaju zaslužena priznanja za svoj rad i
stvaralaštvo, te se redovno primaju u druga društva kao priznati i ugledni
književnici.
Naša otvorenost svijetu rezultirala je
da se rad Hrvatskog književnog društva prepoznaje i van granica Lijepe naše.
Jer kada vam granice nisu željezne ograde, kretanje donosi slobodu
kreativnih i pozitivnih misli, druženja i putovanja životom, a to je neophodna
potrebitost u umjetnosti.
Ciljevi Hrvatskog književnog društva
su objavljivanje knjiga i publikacija, organizacija književnih događanja,
promocija književnosti te dijalog i prijateljstvo među književnicima. Društvo
također pruža pomoć svojim članovima pri objavljivanju knjiga te se zalaže za
njihova spisateljska prava. I dodao pamtljiva druženja u koja ste Vi unijeli
svoj pamtljiv štih.
Sve što ste naveli u pitanju to je uistinu i tako, sasvim
dovoljno da naši članovi i kolege književnici mogu disati i svoje kreativne
impulse slati ljudima i svijetu. Iako riječi šute, one i vrište kad ih čitamo.
Zato nam je obveza da profesionalno sve odradimo prije nego knjiga ugleda
svijetlo dana. Bitno je da članovi imaju sve na jednom mjestu, da ne gube
nepotrebno energiju tražeći uokolo usluge koje društvo već nudi. Svakom
književniku ukoričenje djela je posebni dar, pogotovo ako iza toga stoji dobar
nakladnički tim, zadovoljstvo je još veće.
Malo se koje Društvo može pohvaliti
takvom nakladničkom djelatnošću kao HKD i to još posebno u ovo sada vrijeme.
Ove godine HKD Ogranak Zadar, u jednom Zadru, naj nakladnik je i s
najzapaženijom knjigom – Reformske priče Nikice Simića. Tu je Monografija o
Vukšiću Dinka Karduma, Strip o Hajduku Julija Jelaske, Drugačiji prijevodi
Velimira Žige, pjesnički prvijenac Žakline Kutija, Istinom protiv svih Antonija
Milanovića i … Društvo objavljuje časopis za kulturu i književnost „Književno
pero“ koji izlazi najmanje jednom godišnje te časopis za kulturu
"Krik", u Ogranku Zadar Zadarski književni ljetopis.
Sve ove aktivnosti govore kako društvo
živi punim plućima i kako je ideja o njegovom osnivanju bila ispravna i dobra.
Trenutno su velike potrebe društva i njegovih ogranaka, članovi su nadahnuti i
kreativni, to nam ne dozvoljava da se uspavamo. Nasuprot tome, mi smo još
aktivniji, nakladnički smo se zahuktali i pozitivno razigrali, jako smo ponosni
na nakladničku djelatnost naših biblioteka: „Književno pero“ i „Donat“. Gore
navedeni autori svjedoče o kvaliteti i našim aktivnostima.
Časopisi „Književno pero“, „Zadarski
književni ljetopis“, „Krik“ i elektronski časopis „Frnjokul“ uzdiže HKD na
književni pijedestal, malo koje društvo se može pohvaliti sa takvom časopisnom
produkcijom.
Društvo provodi književni natječaj „Josip Eugen Šeta“ za najbolju neobjavljenu zbirku
poezije na hrvatskom jeziku, organizira međunarodni „Festival književnosti“ koji se jednom godišnje održava u Rijeci
i okolici, književnu koloniju „Riječ u kamenu“ u mjestu Povljana na otoku Pagu
i dane posvećene književniku Anti Zemljaru, te znanstveno-književni skup
„Petar Kanavelić" na Korčuli. Od 2020. organizira manifestaciju „Poetski prozor u svijet“. U Ogranku Zadar su još: Književna
nagrada „Goran Bujić“ - Književnici novinar; „Stijeg slobode“ – pjesnička manifestacija
Domoljubne pjesme na Kninskoj tvrđavi 3. 8.; Pjesnička manifestacija čakavske
poezije Joja Ricov u Kalima; Zadarska jutra poezije.
Kada čitamo sve ovo što je Hrvatsko književno društvo i
Ogranci uspjeli pokrenuti i organizirati u ovih trinaest godina postojanja,
onda se osjeti ta velika neizmjerna ljubav pojedinaca za književnošću i
umjetnošću, sav taj trud i želje koje su uložene da bi danas društvo funkcioniralo
kao relevantno i priznato. Isplatio se sav uloženi trud, čak i sve teškoće s
kojima smo se susretali sada izgledaju puno lakše nego u trenutku kada su nam
zadavale muke.
Poznatiji književnici povezani s
društvom su Vasil Tocinovski, Ernie Gigante Dešković, pok. Fikret Cacan, Valerio Orlić, Riccardo Staraj, Nikola Šimić Tonin, pok. Slobodan Lang. i… jesam koga izostavio, koga treba još nadodati ovome nizu?
Spisak bi bio poduži jer ima dosta
zaslužnih i dobrih kolega koje nikako ne smijemo zaboraviti, jer bez njihovih
dugogodišnjih doprinosa, Hrvatsko književno društvo ne bi izgledao ovako
kvalitetno i stabilno. Svi oni su ostavili traga i dali veliki doprinos kulturi
i trajanju istoga. Veseli me što još uvijek književno doprinos ugledu društva.
Predsjednik Društva dr. sc. Erni
Gigante Dešković, mlad je čovjek, osjeti se ta mladost, poduzetnost znalca…
osjeti se sprega mladosti i iskustva, tu nikako ne mogu ne reći našega Vasila i
poveznice koje nam daje on, Srđan, Ante, Žaklina… Vaša supruga i…?
Sve se to spojilo u jedno, mladost,
ludost, iskustvo i jedna velika želja da ponudimo stvarateljima jedno
otvorenije društvo u kojem će književnici moći kreativno vrištati. Kao što sam
rekao sloboda daje nadahnuće iz kojeg stvaratelj ima najljepše uzlete, a ti
uzleti imaju moć širih dodira. Hrvatsko književno društvo posjeduje dobru
energiju i iz nje se može crpiti samo dobra vibracija, tko to ''skuži'' oplodit
će svoje umjetničko stvaralaštvo. Tko HKD pokuša iskoristiti, ostat će veoma
siromašan i prazan…(bilo je i takvih „književnih pacijenata“).
Toliko je toga o čemu bi se još moglo.
Koloplet je tema. Ima li nešto što Vas nisam pitao, a rado bi ste za kraj o
tome?
Ovo vremensko proputovanje kroz
kovitlavi vihor i energetski vrtlog u kojem smo se dotakli istinske stvarnosti
nastanka i postanka Hrvatskog književnog društva uistinu veseli i raduje, jer
smo i mi dio te književne stvarnosti i povijesti. Slijedom svih ovih tokova što
su se uzburkala kada je trebalo, ili umirujućih struja kada se smiraj tražio,
sve su te protuteže bile sile smjernice za koloplet raznovrsnih svjetlosnih
sjena što danas krase i upotpunjuju naše Hrvatsko književno društvo. Takvi
skladni otkucaji odašilju pozitivne književne impulse, a to je neophodno u umjetnosti
i stvaralaštvu.
Kada dođete do kraja ove plovidbe,
vratite se na početak, jer Poetski brod plovi iz „Luke različitosti“ u
neke nove luke.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.