Kolumne

četvrtak, 14. siječnja 2021.

Senka Skorić | Zeleni čaj

Moram još pokupiti robu sa sušila, staviti drugu u perilicu, kako bi mi je On stavio sušiti dok dođem s posla. Moram mu napisati na papirić što sve treba kupiti danas za ručak i što mi sve treba za kolače koje ću popodne napraviti. Moja kći Iva najviše voli onu moju pitu od  jabuka. Sutra ću joj je poslati Samoborčekom u Zagreb. Imala je težak ispit koji je uspješno položila, zlato mamino.

Pomislim kako sam mogla  malo ranije ustati jer sam ujutro uvijek u žurbi i trčim po stanu. U toj mojoj jutarnjoj jurnjavi, oglasi se zvono mobitela.  Na ekranu piše Mala Crna. Protrnem.

    - Jutro, Mala Crna, što je bilo? – sa strahom progovorim.

    - Joj Stara, oprosti što te rano zovem, ali znaš danas mi je na Sudu onaj težak slučaj. Cijelu noć nisam spavala, sto put sam po glavi prevrtala završni govor tužiteljice koji sam pripremila. Drž mi fige!

    - Aaaa tooo! – izgovorim i odmah mi je laknulo. To je onaj što su ga optužili za silovanje?  Ma, rasturit ćeš ti tog gada! Ne sumnjam ja u tebe. Sredi još taj slučaj i pomalo se spremaj za  svoju zasluženu mirovinu. 

Rekla sam da joj držim fige pa smo se pozdravile. 

To je moja prijateljica Milijana. Moja Mala Crna, tako je zovem.  Diplomirala je na  Pravnom fakultetu u Podgorici i prijavila se na natječaj koji je objavio Općinski sud u Šibeniku za posao pravnika pripravnika. Tijekom pripravničkog staža, zaljubila se u  Petra Vlaića, autolimara, udala se i ostala  tu u našem gradu.

***

Upoznale smo se prije dvadeset godina u rodilištu. Njoj je to bio treći porod, meni prvi. Tog dana u veljači, medicinska  sestra  me  uvela u sobu  broj dva i rekla da se smjestim na  krevet do prozora. Kako sam  nespretno vadila  stvari iz torbe, neke su mi pale na pod.

    - Čuj Stara, sigurno je tebi prvi put kad si se tako prestrašila? Nije ti to ništa, malo stisni zube i brzo će to. Vidi mene, ja sam ovdje već treći put. Doma su mi dvije curice. – govori mi žena u krevetu do mog. Okrenem se i vidim malu ženicu, crne kratke kose,  sa stomakom do zuba.

Predstavile smo se jedna drugoj imenom i prezimenom, ali ona je mene prije predstavljanja nazvala  Stara, iako sam od nje osam godina mlađa, a ja  nju Mala Crna. I tako je ostalo.

Te noći na svijet smo donijele dvije prekrasne djevojčice. Moj porod  je prošao u redu. Crna je teško rodila svoju treću djevojčicu. Nešto se zakompliciralo. Jako se mučila pa su na kraju liječnici odlučili kako bi trebala  roditi carskim rezom. Zbog njenog zdravlja, preporučili su joj da ne rađa više. 

Petra se zove njena treća djevojčica. Ime joj je dao Vlaić i rekao kad već nije rodila muško, a uz to se i „pokvarila mašina“, neka se bar zove njegovim imenom. Ime Iva,  za moju djevojčicu, izabrali smo On i ja jer oboje volimo kratka imena.

Kroz dugi niz godina našeg prijateljstva, zajedno ispijamo kave, zajedno idemo  na fitnes, zajedno  u kazalište, zajedno slavimo dječje rođendane. Kad se rodio moj sin Tin, Mala Crna mi je donijela najljepši buket ruža i tortu.  Uvijek se veselim njenim tortama  jer  je vrhunska kuharica i slastičarka. Donijela mi je punu torbu raznog povrća iz svog vrta. Sve to sama radi moja prijateljica. Puno toga u kulinarstvu sam i ja od nje naučila. Kako smo se samo smijale kad sam je pozvala na moju prvu napravljenu tortu za koju mi je ona dala recept. Važno sam je stavila pred nju  na stol, a kad sam je nožem presjekla u namjeri da joj odrežem krišku, krema se razlila po tanjuru i stolu, jednostavno iscurila. Ne znam što sam krivo napravila.

Smijali smo se cijelo popodne. Ali ona meni uvijek  kaže kako je sve to, Stara moja, dobro i da će drugi put biti još bolje.

Znamo moja Crna i ja skupa i plakati.  Plakale smo kad je ona „slučajno“ udarila rukom u  vrata i kad joj je ruka bila danima modra, kad se noću ustala iz kreveta  kako bi otišla u kupaonu pa tako u mraku „slučajno“ udarila glavom o zid. Plakale smo i one zime kad je pao snijeg, a ona „slučajno“ pala niz stepenice i slomila nogu.  Plakale smo onih ljetnih  dana kad je ležala u krevetu, jer se ona „nespretno“ nagnula preko balkonske ograde i slomila dva rebra......

***

Umorna sam i žurim kući. Danas smo na poslu mijenjali  kompjuterske programe  za materijalno i financijsko knjigovodstvo pa sam cijelo jutro gledala u ekran  po kojem su letjele tisuće i tisuće sitnih brojki. 

U autu slušam lokalni radio, pjesmu Tomislava Bralića „Nije meni nikad dosta tvojih ruku, tvoga tila....“ Jedva čekam doći kući, ručati  i zavući se s Njim pod dekicu, gledati film. Tin je danas popodne u školi. Taman kad sam htjela parkirati, na radiju spikerica najavljuje vijesti.

„Danas je na Sudu izrečena presuda za B. K. koji je prije pet mjeseci optužen za  silovanje mlade djevojke. Tužiteljica Milijana Vlaić je opet briljirala u svom završnom govoru pa je optuženi  osuđen na deset godina zatvora. Tužiteljica najavljuje žalbu na presudu jer je tražila najmanje dvadeset.“ – čujem s radija.

    - Jeees! To je moja  Milijana! - kažem na glas. 

Okrećem auto u pravcu Bosanske, moram joj čestitati i zagrliti je. Nazdravit ćemo njenom izvrsnom višnjevačom i zasladiti se  Ferrero Rocheom koji imam u torbi, (taj mi kolač uvijek uspije, ha, ha). Veselo zvonim na vrata i odmah uđem. Milijanu nađem za stolom, plače.

    - A joooj Crna moja! Pa što je ?! – jedva protisnem kroz zube.

Mala Crna se okrenula prema meni i ja joj na obrazu vidim crveni otisak muške šačetine, velike, autolimarske.  Crna mi plačnim glasom kaže kako je baš smotana i kako je danas kad je dolazila sa Suda zaboravila kupiti Zeleni čaj, a Vlaić ima problema s prostatom i mora svaki dan piti puno čaja. 

Zagrlim je i poljubim u crveni obraz, govorim joj smiri se, smiri se i još pomislim – Crna moja, toliko si gadova u sudnici sredila, samo još nisi onog tvog gada u kući.

***

Tri godine poslije, Vlaiću je uznapredovao karcinom prostate pa je preminuo.

Mala Crna je prodala kuću i preselila se u Zagreb gdje su  joj kćeri ostale živjeti nakon završenog fakulteta.

Često se  čujemo putem Skypea. U zagrebačkom sudu  radi honorarno  kao sudac porotnik.


1 komentar :

Unknown kaže...

Lijepa, poučna i dirljiva životna priča. Svuda su oko nas, sampo ih treba osjetiti, primijetiti, zabilježiti.Svaka čast Senka, moje pošrovanje.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.