Recimo, ja bih sad nacrtao kukuruzno sunce,
ne suncokret, mada bi izgledalo slično,
sastavljeno od zrnja, to vam je poentilizam,
ispod bih skuhao cušpajz od Van Goghovih boja,
a samo zato što zima ne počinje prvi dan u godini.
Stvarno, to me izuzetno iritira budući da je danas mrazno
pa iz apšisanog ormara boje lavande
iskapam debelu vestu boje sirove vune
ili prošlogodišnjeg sladoleda od vanilije,
tešku poput pečenog odojka kojim su neki napunili želuce
i dok je širim na svjetlu onog kukuruznog sunca
gledam budućnost kroz rupe od moljaca:
vidi se uglavnom mrtva priroda od sarme,
orehnjače i francuske salate koju francuzi zovu
ponekad salade russe, a uglavnom macédoine de légumes
što ima veze s Aleksandrom, ali ne i mojom vestom
koja nije poantilja, već poentilistički pogled na život
u godini koja već nekoliko dana postoji na zidnom kalendaru.
No, postoji problem u broju rupa, brine me ona jedna,
tristošezdesetšesta! Kud li da je djenem?
Morat ću kompromitirati to sunce i slikati ga
nesimetrično masnom spiralom koja svršava
u beskonačno dalekoj točci.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.