Libero Kokotović | Piše i objavljuje prozu, novele, humoreske, dramske tekstove i poeziju

 

Slobodan Kokotović - Libero rođen je u Puli 1. srpnja 1955. bavi se slikarstvom, kiparstvom, performansom i konceptualnom umjetnošću. 

Autor je 18 samostalnih izložbi slika I skulptura  u Puli, Parizu,  Beogradu,Labinu, Bujama, Šikutima itd. Član HDLU Istre.
Piše i objavljuje prozu, novele, humoreske, dramske tekstove i poeziju.

Objavio je zbirku poezije “Niz ivicu oka” 2005.g

Dječja knjiga “Mačak u ruksaku” 2008.g

Dramski tekstovi: “ Antonio Antonio” / “ Marina i Oswald”

Komedija “Skakač na F3 (2002) kao radio drama odigrana 2007.g

Zbirka proznih priča “Karamustra” kao multimedijalna predstava u režiji Šandora Slackog odigrana 2017.g

Zbirka poezije: Skice obrisi i kolaži- 2016.g / prezentacija u poetskom performansu “Obrisi”  s Šandorom Slackijem 2017.g – Gradska radionica.                      

U slikarskom opusu: slike u konbiniranoj - kolaž tehnici – papir + akril

slike-objekti – „geometrijska apstrakcija“/ objekti u funkciji poetskih performansi - Utvrda “Casoni Vechi” – Šikuti - MMC – LUKA

Sudjelovao je na 6. danima Hrvatskog performansa u Varaždinu 2006. (performans pod nazivom Kara – Mustra). Galerija Milotić –  perfomansi s Đuricom Ciganovićem  na otvaranju izložbe „ Bijelo, plavo, crveno“

Šikuti – Perfomans s Đuricom Ciganovićem  „ I ludosti gore dragi moji ljudožderi“ .  Zadnjih godina s Šandorom Slackijem I Đuricom Ciganovićem sudjeluje na brojinim performansima pogotvo na otvaranju I zatvaranju izložbi kolega slikara. 

Atelje

Gluvarim ateljeom u beznadnom prostoru,

pored skulptura s umirućim cerekom,

u gomili predmeta nazire se mali odmak

vriska kojeg priželjkujem,

vriska koji bi razgibao zglobove

i održao gipkost razuma i rođenja pokreta.

Grije me peć austrijskih oficira.

Negdje postoje slike koje pamte udahe.

Sve su se izgovorene riječi negdje sakrile,

samo se čini da je vrijeme pokrilo prostor.

Lako je odlutati ali zidovi su stražari.

Hodnici

Hodnici u promrzloj tišini

kriju zaleđene slike i pokrete,

obrise opranih sjena.

Otupjeli su od putokaza praznine,

koraka, otrcanih glasova slutnje i iščekivanja.

Priželjkujem zvuk violine,

dugi, prodoran, parajući zvuk,

nek preplaši vrapce na tavanu,

a šteta je ubiti tišinu, priznajem. 

Bijeli Anđeli 

 

Moji bijeli anđeli su sami kao Bodlerovi vapaji

Moji bijeli anđeli su sami kao Bodlerovi vapaji

umrtvljeni na rubu svijeta

gdje vjetrovi plačnim pogledom

razmiču skupnu točku utihle nade.

Bijelo srce od slatke boli probuđeno

Tijelo i žile kao modri pramenovi.

Stope pune dima i zaborava.

Herojstvo putnika u magli jutra brdima daljine.

Bez gnjeva, očaja i slijepila.

Vapaj koji tetura u brojevima koji mjenjaju redove

Sliče na nijeme pjesme,

slane pobacane grudve.