Libero Kokotović | Neimenovana

Blato na mojoj nogavici
izgleda izbrazdano
kao da je iskrojeno krojačkim škarama.
Naslov neke pjesme čami mi na ramenu
želeći ostati nenapisana,
a riječ bumbar je neupitno melodična,
paučina samozatajno pokretljiva,
otrovi su britki i doslovno jasni,
šišmiši zvuče kao otrgnuti od kiše.
Imam poriv iščupati cijeli red sjedala.
Volio bih zaleđeno more rezati na kocke.
Ništavilo je kao topla ovca.
Majke se poigravaju teoremama.
Dubine su ponori u tunelima radosnog
samovanja,
a naslov još uvijek čami na ramenu.