Božica Jelušić | Što ja mogu

 

Što ja mogu? Da zagrizem čelik,

Ili zemlju da prerahlim šakom?

Kad zadatak za me je prevelik,

Predajem se nekom poslu lakom.

Sve je moglo biti jednostavno,

Da ja volim pocinčane lonce.

Da je sve do Vojvodine ravno,

Kud rasipa sunce zlatne konce.

Da je kalup bio manje rebrast,

U kvekersku da sam stala suknju,

U svijet bih se, crno bijel i zebrast,

Uklopila ko puce u luknju.

Zalegla bih u cvijeće šareno,

Našla mir kraj konopljine sjene.

Ovo polje, čkaljem obrašteno,

Nije bilo mišljeno za mene.

Što ja mogu? Kad stih iznevjeri,

U puževu kuću se zavući.

Ja pobjegoh, svijete, tvojoj mjeri,

I s brda ti mašem, nestajući.