stradalima
Pustila sam danas sobu
Da ostane neuređena.
Pomaknula nisam ni plahtu,
Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži
Na plahti, i četka za kosu. A kosa,
Ona je nepočešljana. Kao griva
Trinaestogodišnje djevojčice.
Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu,
Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa.
U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo
Sve što se zbiva u biću, među melodijama
Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod
Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte
Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao.
Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice,
I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna
Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića
Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka,
Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju.
Dan je miran kao djevojčica.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.