Distopijski romani, kao po nekom nepisanom pravilu, za radnju imaju borbu pojedinca protiv sistema, uglavnom fašističkog karaktera, a koji je opet izveo društvo „na pravi put“ i rijetko koji (nijedan ako sam u pravu) pristupa ideji distopijskog romana s druge strane. Autori su vjerojatno imali ideju da je bolje staviti junaka usred svega, pa će tako i brže sazreti kao lik, što opet nije loša stvar.
Ivan Lutz i Gordan Sundać, koji su prethodno već objavili jedan zajednički roman, sjajni „Drum“, imali su drugačiji pristup ideji distopijskog romana i digli su stvari na jedan veći nivo, stvorivši jedan hibrid žanrova, što ne čudi jer je i „Drum“ jedna neobična zvjerka. Oni ne pišu o pojedincu i njegovoj borbi protiv sistema već počinju od početka, od klice ideje o novom svjetskom poretku i na tome grade svoju priču.
„0,001: Novi poredak“ prvi je dio u zamišljenoj trilogiji (autori kažu da već postoji treći dio koji je zapravo prvi napisan) o propasti Zemlje i civilizacije kakve ih poznajemo i rađanjem jednog novog poretka, i rekao bih da u današnje vrijeme kada teorije zavjere niču na sve strane brže od gljiva nakon kiše, dolazi u pravi trenutak za sve, i teoretičare i one malo manje paranoične.
Svijet je, kao u Orwellovom „1984“ podijeljen na dva bloka, koji već desetljećima ratuju bez prekida dok ih igrač ili igrači iz sjene, kao i strah od definitivnog kraja Zemlje koja je već na izdisaju, ne dovedu do mira i ujedinjenja kako bi spasili što se spasiti može. Naravno, ne mogu se svi spasiti već samo oni dovoljno vrijedni da bi bili dio novog poretka i tu počinju problemi. Naravno, roman završava cliffhangerom, kako se to obično kaže, taman kad se radnja zahukta i sluti da će drugi dio donijeti više uzbuđenja.
Sam narativ je podijeljen na dvije linije; jednu prije samog ujedinjenja gdje sve podsjeća na vojni SF sa scenama iz recimo „Command & Conquer“ serijala video igara, jedinice koje broje stotine tisuća vojnika i futuristička tehnika vodi bitke razrušenim krajolicima europskih metropola, da bi se druga polovica romana smirila i dobila nešto sporiji ritam, te težište prebacila na likove koji nisu bili toliko zastupljeni u prvom dijelu dok su u utrci s vremenom da bi dovršili ono što su započeli.
Ritam romana zna biti neujednačen, naglo se prebaci iz jedne napete atmosfere u posve drugačiji ambijent, s puno tehničkih detalja koji pomalo koče radnju i, po meni, nedostaje jedan lik čija bi perspektiva bila nešto drugačija, koji bi doprinio stvaranju i prikazu panike među stanovništvom zbog svega što se događa. S druge, likovi su sjajni i pitam se hoće li ih autori sve vratiti u sljedeći roman ili će se okrenuti drugim likovima, te postoje scene koje baš ostaju urezane u sjećanje i vrhunske su pa se na kraju sve izbalansira.
Vjerujem da će, poznavajući Sundaća i Lutza kao autore, kvaliteta trilogije rasti svakim nastavkom i da će prava slika i ocjena biti moguća tek na kraju trilogije jer u ovom dijelu su postavljeni temelji jedne zanimljive ideje i priče, s neobičnim pristupom za distopijski roman.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.