utorak, 1. prosinca 2020.

Tomislav Dretar | Riječ, materinstvo maske

 

1. 

Riječ koja je znanje: Ništa

I Dubina - Riječ o Znanju.

Unutra sam ja. Ja bolna je riječ

Odronjena od dubine i u sve utisnuta.

Pridržava se za Ništa u svojoj dubini.

Iz Dubine, iz Ništa prolazi vjetar.

Vjekuje. Prolazi i mene - riječ bliske

šutnje. U čemu je onda stvar kad

se utapam u Ništa. U Dubinu. Znanje

me stješnjuje. Drobi me vjekoviti

vjetar. Mene koji znam. Ništa.

Dubinu. Riječ o znanju. Vjetar koji

sve iznova prelazi. Taj vjekoviti vjetar.

 2. 

Glagoli bez maske riječi su obuzete

snom. Njihova radnja nema lica.

Ima vrijeme kojim lebdi tuga.

I klupko boli da se u njem gnijezdi.

Da se rodi zajedništvo bezličnih.

U pjesmi kao materinstvu maske

Goli glagol u snovima zvuka. 

3. 

Riječ koja se porađa: Život.

I riječ koja umire. I riječ koja se zatvara.

I riječ koja se otvara. Kristaln        a škrinja

Jezika je li harna vječnu tamu skriti.

4. 

Ljubav je riječ koja opravdava smrt.

Prostre se dubinom i roni. U tminu oka

U otvor nespokoja. U sebe uranja jer

Slijedi smrt. I ne plaši se dubine, svoje

Mirne savjesti. Ondje dozrijeva svoje

Unutarnje klasje. Dugovječnu nadu.

Valeri boli u korablji smrti i nade. Dva

Putnika u raspetoj riječi. Ljubav im

Jedino jedro kojim strijepi pučina.

Jedino jedro kojim nadilazi more. 

5. 

Riječ ispunjena plavetnilom je nebo.

Plavi svod od zvuka raspet nad tišinom.

Ovdje je odjek ono čega se odriču zabrinuti.

Oni ne mogu tetivu boli opustiti. Plavet

o svod razlomiti. Plavet koja je nebo u

Riječi. Riječ koja je plavet u nebu.

Nebo koje je riječ plavetnila. Modri

Svod od zvuka raspet nad tišinom. 

6.  

Riječ koja leti riječ je ptica.

Između je plavet pokrenuta 

Prazninom. Zatim treba tle za

Riječ pticu. Čvrsto tle ptičje: Duša.

Duboka duša prijanja za pticu.

Sletjela ptica ne širi krila.

Ostaje lijet da vlada Dušom.

Kao vjetar tlom. Nevidljivi

Gospodar slomljenih krošnji. 

7. 

Riječ koja prolazi između prstiju:

Duboka rijeka. U nju uranjam ruke.

Novi Žitelji dubine dodirivači kapi

Ne mijejanju njen tijek. Tek sjena

Pronikne  sprudom ne ostavljajuć' 

Trag. Vadim ruke. Pregršt kapi

Prione uz pokret.  Bljesak ukradenom

Suncu. I ništa više. Rijeka teče

Dalje. Prolaze moje nove pregršti

Između raširenih prstiju. Nepovratno. 

8. 

Evo  riječi kojom prolaze vjetri: Zavičaj.

Oluje su njen krvotok. Tu su i zmije da za

bljeska košuljice svuku  i munje zajedno s

tamom u zdjelu love. Oluje prolaze zavičajem.

Prizivaju nježnu riječ. Djetinjstvo, koje

ostaje u zdjeli tame kad zamru zmije pripi-

tomljenih munja. Košuljica leprša zadnjim

vjetrom. Sve tamo od Slavonije do Bosne.

I još dalje s istoka sve do mora. Zora.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.