Ničega neće biti što nije sada, u trku,
Dok pada krovna greda i plamen guta trijem;
Tko zašuti i stane, ostat će prazan i nijem.
Pred svijetom što se vraća u prašumu i zbrku.
Nosit će ljudi maske, disati kad im se kaže;
Slušat će kako ih noću nevidljiv konopac steže.
Nad posteljom će pauk isplesti divovske mreže
I probit će im bubnjić opake uholaže.
Mirovat će ko trupla, ko posječena stabla:
U plastiku će neku mrmljati šuškave riječi.
No, tanka struja smisla nikamo neće poteći,
Jer nikog neće biti na drugoj strani kabla.
Ništa se ovdje neće stvoriti samo od sebe,
U beskrvnoj i posnoj stvarnosti, između stvari,
Kojima više nismo gazde, već podstanari:
Koja je to budućnost, što računa na tebe?
Učiniti bar gestu, probiti otvor na zidu,
Viknuti svoje ime u svemirsku prazninu!
Ovo je posljednja ura da razbiješ tišinu,
Jer takva su vremena i tako stvari idu:
Ničega neće biti što nije u jednom dahu,
Što ne zapiše ruka, već obećana prahu.
14.prosinca 2020.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.