ponedjeljak, 23. studenoga 2020.

Tina Čatalić | Proustov salon

 
probudio sam se uz zvuk crkvenih zvona, slušao sam siktanje Boga koji me zamrzio

doručak
šalica hladne kave
tanjurić vlažne zemlje  
ljuta zima
kolačići s okusom sjećanja
sjećanja s okusom užasa 


moj tumor i dalje nosi tvoje ime 

shvatio sam svoju kletvu, sve što dotaknem pretvara se u prah

pogladim krzno mačke staklastih očiju, trepnem i ona mi se otima, idući trenutak je mrtva, konji koji vuku kočiju drobe sitno tijelo u lokvi krvi

promatram ptice u rano jutro i one se svom snagom zalijeću u prozorsko staklo i padaju na tlo polomljenih krila, mišićava srca prestaju kucati

dotaknem tvoje lice i ti bježiš na drugi kraj prostorije, s gađenjem si otkidaš kožu koju sam dodirnuo


2017.  (objavljeno u zbirci Gušenje polikromije, 2018.) 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.