ponedjeljak, 23. studenoga 2020.

Denis Vidović | Ljubav u doba Korone


Upoznao ju je početkom ožujka. Baš negdje u vrijeme kad se taj virus razmahao Lijepom našom. Počeli su se družiti i razgovarati, svakodnevno, o svemu. Kulinarstvo, književnost, glazba, film, kazalište, ljudska prava, religija, povijest, svijet danas. Nije bilo teme koje se nisu dotakli. Misli su im se bajkovito ispreplitale, dijelili su stavove i razmišljanja. Ako se oko nečega, ponekad, i nisu slagali, okretali su to u obostranu korist, nadopunjavajući se, prihvaćajući tu različitost kao nešto zabavno i uzbudljivo.


Nije mu trebalo dugo da shvati kako je ona ta, posebna. Ta, kojoj će postaviti to sudbonosno pitanje, ono koje pitaš samo onu jedinstvenu, koja te osvoji u potpunosti. Istog trena kada je donio odluku da će je pitati to pitanje svih pitanja, javila se hrpa nedoumica i dilema. Javio se onaj strah, koji dolazi kad smo mi sto posto sigurni da činimo pravu stvar, a ne možemo predvidjeti hoće li nas život u tome slijediti i podijeliti svoje oduševljenje s nama ili će ostati hladan i nezainteresiran. Je li prerano? Prošla su tek dva mjeseca otkako se znamo. Na koji način da je pitam? Da to učinim javno, pred svima, kako bi svi mogli svjedočiti iskrenosti mojih namjera, ili da to ostane samo između nje i mene, intimnost jednog posebnog trenutka? Što bi se njoj više svidjelo? Nisam mogao znati što ona misli o tom činu. Nikad nismo o tome razgovarali. Osim toga, to i nije nešto o čemu momak i djevojka razgovaraju prije no što je on pita. To otklanja svako iznenađenje i romantiku. Iako je s njom dijelio sve, ovdje je bio prepušten samom sebi… Odlučio je! Napravit će to! Duboko je udahnuo, upalio računalo i ušao na facebook. Izvrsno! Ona zelena točkica govorila je da je i ona prisutna. To je bio taj trenutak. Pitat će je, pitat će je izravno. Otvorio je njezin inbox:

„Melita, prelijepa si, u svakom pogledu. Ti si žena mog života. Što kažeš da se držimo epidemioloških preporuka i ostanemo svatko u svojoj kući, u samoizolaciji?“

Točkice u inboxu su zatreptale. Pisala je. Odgovor je stigao hitro:

„Ne mogu vjerovati da si me to napokon pitao! Toliko sam to priželjkivala! Da, da! Pristajem! Naravno! Evo možemo odmah. Daj mi samo pet minuta da se sredim i ostajem ovdje gdje jesam.“

„Nema problema!“ blistao sam. „Ja ću biti ovdje doma, kod sebe.“

Život je, zaista, jedno od najljepših mjesta za život.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.