srijeda, 18. studenoga 2020.

Petar Jenjić | Jednom kad se udaš

 

Postojat će uvijek kostimi i maske,

glumci i glumice tmurnih dvorskih luda,

ali više nećeš gledati zalaske,

spuštanje zastora usputnih zabluda.


Ispražnjene ruke traže malo pažnje,

kroz križanja prošnje bez gledanja prođu,

ali tvoje neće jer nemaš te čežnje

da moliš za ljubav kada brige dođu.


Između granica urečenog htijenja

gubit će se puti kojima si išla,

ali nećeš htjeti reći doviđenja

jer si u bolima svoju ljubav našla.


Spaljena sjećanja na zadnji svršetak

tihe opekline tjeraju od Sunca,

ali sada neće jer imaš početak

s nekim tko te pozna po toplini srca.


Prozirne tragove more pijeskom čisti,

stidljivi zaborav zvonit će glasnije, 

ali nama neće jer bit ćemo isti,

dobri prijatelji kao i ranije.

 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.