utorak, 17. studenoga 2020.

Lorena Vojtić | Scintigrafija duše


Nekoć,

za vrijeme burnih

mladenačkih godina,

odavno smo

dosegnuli limit

u brojenju unazad,

i gotovo da smo

izgubili svijest

u držanju

toksičnog daha,

za koji se,

povremeno činilo

kao da nije

od svesrdne važnosti.

 

Sada u našem domu

miriše na sklad.

 

Dok strpljivo

laštim cipele,

ti obrazlažeš

propast ega,

i prijašnje

zakulisne igre

propitkuju svoju

razboritost

i svrhovitost.

 

Stoga šutim,

i tim mukom

bučno probijam

zvučne zidove-

odvojenosti

duha od tijela.

 

Promatram te

kako spavaš,

i tvoje me

duge trepavice

nevidljivo dodiruju

najmekšim potezima,

iako se čini da

nas misaoni žileti,

zapravo režu

zahrđalom ishitrenošću

bjesomučnih tumaranja-

prenaglašenim perivojima

uzajamnog destruktivizma.

 

Oboje smo

invocirali smrt

još prije prapočela,

a u međuprostoru

mimoilaženja i

podudarnosti

opojnih sfera,

utkali smo

zapanjujuću

iskru u esenciju

budućeg plamena.

 

Bio je to

nezaboravan

događaj

promrzlog

siječanjskog

poslijepodneva-

taj grlati trijumf

neodoljivog bića,

koje nas danas

umilno naziva

svojim roditeljima. 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.