četvrtak, 12. studenoga 2020.

Kitana Žižić | Kad je on sreo nju


Na Zvončacu je bio plesnjak na otvorenom. Kristalne zvijezde iskucale su nebo reljefnim križaljkama. Plesni podij pod ljetnim nebom vrvio je plesačima, zaljubljenim parovima tijesno obgrljenim uz sentimentalne melodije, kao i onima koji su se netom upoznali i preispitivali svoje šanse.

Noćni zrak je opojno mirisao na borovinu i sol, pozivao na čežnju i romantičnu šetnju prema Ježincu, Kašteletu, do Titove vile. Ili pravo do tihog, noćnim mirom uspavanog Sustipana.

U plesnjak smo ušetali i nas dvoje, moj mladi lijepi pratilac i ja.


Prvi susret se zbio tjedan ranije u baru kultnog hotela Park. Slučajno sam tamo zalutala sa sestrom i prijateljicom i odmah privukle pažnju grupe mladića. Niti su bili stidljivi, niti su prihvaćali odbijanje.

Svoj kontakt sam šminkom ispisala na salveti, jer mi je jedan bio neodoljivo privlačan. Večernja torbica nije bila dovoljno gabaritna za blokić i kemijsku. Drugi susret je potvrdio međusobnu privlačnost te smo se nasmiješeni uputili prema tada omiljenom mjestu u gradu.

Čim smo sjeli za jedan od rijetkih slobodnih stolova ugledala sam Nju. Plesala je sa zgodnim smeđokosim momkom. To nije bio onaj kojeg sam ranije viđala s njom i znala da nije sretna.
Kad sam sišla s „konja na magarca“ te veljače tisuću devetsto sedamdeset i šeste godine, još to ne znajući, Ona je radila kao tajnica Glavnog direktora. Ja sam primljena na radno mjesto referenta plana i analize. Odmah smo se sprijateljile dijeleći mnoge dileme, samotna čeznuća, stremljenja k ljubavnoj sreći.

Ona je uz sestru blizanku imala još tri sestre. Bila je duhovita, topla osoba, lijepo popunjena. Sklonost debljini nije umanjivala njenu draž. Otac joj je bio konzervativan i neumoljivo strog. Tim više sam bila začuđena kad mi je priznala da je već duže u vezi s oženjenim muškarcem, koji joj je obećavao brak. Nedostajalo joj je nježnosti u njihovoj intimnosti te je sve manje vjerovala njegovim obećanjima. Slutila je da se bliži kraj.

Dok se okretala na podiju u zagrljaju smeđokosog, pomislila sam da joj je sudbina odlučila okrenuti novi list. Nasmiješila joj se toplim očima vršnjaka, koji je u njenim prepoznao da je njegovom traganju kraj.

Već sutradan smo tračale o friškim poznanstvima i u talogu kave tražile odgovore. Smijale se razdragano i još marljivije prionule radnim zadacima. Kad ti dobar vjetar puše u leđa, energiji mladosti ograničenja nema.

Dani su tekli ravnodušno, susreti nisu posustajali te je svakim danom raslo i njeno i moje očekivanje da će nas svakonoćne šetnje u dvoje približiti sanjanom ulasku u bračne vode. Ona je bila tradicionalnija od mene te joj je vjenčanica češće ušetavala u snove i grijala nadu u izgradnju toplog doma s mnogo djece.

Da se zaljubila, shvatila je kad joj susreti s bivšim na splitskim ulicama nisu više pričinjali bol. A dvije radne kolegice i ja bile smo iznenađene uočljivim promjenama kod nje. Njenu šaljivu narav i lepršavu veselost zastrli su oblaci. Postala je suzdržana, čak i prema nama nekako oprezna. Čega se plašila?
Da ne izgubi zgodnog smeđokosog, da je ne ostavi ako se netko izlane o njenoj prošlosti? Izravno smo je pitale i uvjeravale da prava ljubav sve oprašta. Čak treba sama da mu sve ispriča.

Mozaik života koji slažemo ne ovisi samo o našim željama. Lutanja, skretanja, zaobilaženja, slučajnosti popratne su pojave u našem hodu kroz život. Ma koliko nastojali izbjegavati neugodnosti i pogreške, koje možemo vrlo skupo platiti, te usmjeravati osjećaje prema zamišljenom horizontu, nikad nećemo znati kako smo se našli baš u toj situaciji i izabrali baš tu opciju.

„Franka, Ivanka i ti draga, nije to! To što vi mislite! Nego, krije nešto veliko, možda sramotno, možda bolest, ne znam što. Ali toliko mu je teško prevaliti obećavajuću činjenicu preko usta, da sam već izbezumljena. Ne može biti dobro.“

„Budi uporna. Zaprijeti mu rastankom. Mora ti priznati“, složne smo bile sve tri.

Sjetih se u tom trenu dijela jednog monologa iz proze ili poezije u prozi, ne sjećam se. Slušala sam radio kad je ugodni glas poput glasa Voje Brajevića govorio: „Mi nemamo tajni. Mi smo ispričali sve o svojim prošlim ljubavima. Ali kako bih volio draga, ponekad, da ne znam sve tvoje tajne.“

Sutradan je smiješak ponovo krasio njeno lice. Znači da njegova tajna nije bila tako neugodna ili što već…..?

„Rekao je da radi kao monter u OOUR-u Montaža naše tvrtke.“

„A sramote! I to je to?“, nismo mogle vjerovati, ali smo uskoro prasnule u neobuzdan smijeh, sretne zbog naše prijateljice i našeg radnika.

Uskoro je zaprosio i kao što je sretno bilo uplovljavanje u zajednički život, njihov brod je jedrio uz povoljan vjetar.

Nova zaposlenica je zauzela njeno dotadašnje mjesto tajnice, jer je zbog zdravstvenih problema rano otišla u mirovinu. On je osnovao vlastitu tvrtku i predano i uspješno skrbio za obitelj.

I danas živimo u istom gradu. Ja s onim spomenutim u tekstu, ona kao udovica. Premda je spona među nama davno olabavljena, jer sam ja radila i duže nego što sam trebala, kada god se sretnemo, povjerenje i srdačnost i dalje živi u nama dvjema. Baš ovih dana planiramo zajedničku kavicu negdje na otvorenom.

Koroni usprkos. Neće nam ona ovu želju pokvarit. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.