Tomislav Beronić | Frangere pane - Priče o frankopanskom kruhu 4

Crveno za krv, bijelo za čast

DUBOVAC, 1513.

Foto: Dinko Neskusil

Vrijeme je učinilo svoje. Nije više bilo nikoga tko je živio u doba dok su se Frankopani nazivali knezovima Krčkim. U ljetopisu na latinskom jeziku starom preko stotinu godina kroničar je opisao kako je knez Mikula lomio kruh - frangere pane - u gradu Ozlju. Iz te dvije latinske riječi, predaja govori, nastalo je novo ime onih koji lome kruh – knezova Frankopana. Jedan od najvažnijih među njima bio je Bernardin, gospodar Modruša i obnovitelj dvorca Dubovac, unuk kneza Mikule, muž aragonske vojvotkinje Lujze Marzzano i otac devetero djece. 

***

Barbara Frankopanska, sestrična kneza Bernardina, preuzela je ulogu domaćice umjesto pokojne kneginje Lujze. Barbara je, naime, živjela u Otočcu, tako da su se dvije kneginje često posjećivale. Nakon smrti svoje voljene Lujze Bernardin se više nije ženio, a Barbara je često ispunjavala obveze koje bi po tradiciji imala kneginja Modruška. Frankopani su još uvijek imali velik utjecaj u kršćanskom svijetu, doduše nešto manji negoli prije stotinu godina, ali, zbog stalnih borbi s Turcima, možda čak i značajniji. Zato je Barbara željela da danas, na šezdeseti rođendan svojega bratića, sve bude savršeno. Tim više što je knez Bernardin odlučio i službeno, pred uglednim gostima i samim biskupom, imenovati sina Krstu svojim nasljednikom. 

Bila je jako zadovoljna i Krstinom nedavnom ženidbom za Apoloniju Lang von Wellenburg. S mladom kneginjom brzo je razvila iskren i prisan odnos, a posebno ju je radovalo što se Apolonija potpuno stopila s novom obitelji. Nažalost, hrvatski jezik te naročito glagoljicu mlada žena učila je sporo i teško ma koliko se trudila.

- Apolonija, danas će Krsto zajedno s ocem lomiti frankopanski kruh i time postati nasljednikom. – govorila joj je njemačkim jezikom dok su ulazile u kneževsku sobu. – A to znači da ćeš od sutra ti nadgledati kako ga se sprema. Bit će to tvoja prva obiteljska dužnost. Zato ćeš sada zapisati recept na svom njemačkom jeziku i pismu koje možeš čitati. To će ti koristiti dok ne savladaš hrvatski i glagoljicu.

Pokaže joj na pergament, pero i tintu na stolu. Dok se Apolonija spremala za pisanje, Barbara je iz škrinje kneginje Lujze izvadila staru glagoljsku listinu. Pažljivo je čitala i još pažljivije prevodila s hrvatskog na njemački. Odvagivala je svaku riječ nastojeći sačuvati izvornost i izbjeći bilo kakvu dvojbu. Apolonija je pažljivo i vrlo uredno ispisivala gotička slova. Kad je prijepis bio gotov, nekoliko je puta puhnula u tintu da bi ju osušila, zatim ju je posula prahom i još jednom glasno pročitala. 

- Ovo je dobro. – kneginja Barbara zadovoljno kimne. – Spremit ćemo ovaj recept u škrinju u kojoj čuvam glagoljski. Večeras ću ti je predati nakon što Krsto preuzme svoju dužnost. 

- Hvala Vam, gospođo. – Apolonija se nakloni s poštovanjem. – Trudit ću se opravdati povjerenje. 

- Znam da hoćeš. – nasmiješi joj se. – Ti si dostojna nositi ime frankopansko. A dragi će se Bog smilovati i podariti vam potomstvo.

***

Večera je počela molitvom koju je izgovorio biskup modruški Šimun. Potom je knez Bernardin ustao i objema rukama, svečanim pokretom, podigao kruh. Oni koji su već imali čast blagovati za kneževim stolom u ovakvim prigodama, ostali su zatečeni. Kruh nije bio okrugao, kakav je lomio prije, već četvrtast i nije u sredini imao samo jedan veliki križ, već je s još četiri manja križa bio podijeljen na bijela i crvena polja u obliku hrvatskog štita. 

- Blagoslovi, Gospodine, ovaj kruh i one koji će ga blagovati. – izgovori riječi zahvale. 

Zatim se okrene prema sinu Krsti.

- Prelomi ga sa mnom. – pogleda ga u oči. – Od danas ćeš ga ti lomiti. Ovime te imenujem svojim nasljednikom i vojnim zapovjednikom. Budi hrabar, odlučan i pravedan, na čast Frankopanima i hrvatskom kraljevstvu.

Krsto se kratko nakloni ocu držeći objeručke svoju stranu kruha.

Podigne glavu i uhvati očev pogled. Bernardin kimne. Bio je to dogovoreni znak. Zajedno prelome kruh poput lavova na obiteljskom grbu. Svoju polovicu stari knez prelomi još jednom i jedan dio položi ispred kneginje Barbare. Krsto učini isto, samo što drugi komad položi ispred Apolonije.

Sve četvero trgalo je kruh na manje komade odvajajući ih na dva velika pladnja. Na jednom pladnju ostavljali su komade s crvenom korom, a na drugome one s bijelom. Potom su Krsto i Apolonija obišli oko stola i uzeli pladnjeve. Krsto je prišao svakom muškarcu za stolom dijeleći im kruh s crvenom korom, dok je Apolonija, hodajući korak iza njega, ženama dijelila kruh s bijelom korom. Gosti su stajali i čekali da se mladi par vrati na svoja mjesta. Sjesti prije novog kneza bilo bi nepoštivanje domaćina.

- Neki se sigurno pitaju zašto ovaj kruh izgleda drugačije. – Krsto se snažnim muževnim glasom obrati gostima. – Do sada je imao jedan križ, a dodali smo mu još četiri, jer tražim od vas da još čvršće prigrlite našu svetu vjeru i ponesete svoj križ u suprotstavljanju turskoj najezdi. Hrvatska je predziđe kršćanskog svijeta i to će u godinama koje su pred nama odrediti naše sudbine. Zato su muškarci od ovoga kruha dobili komade crvene kore. Od njih tražim da svojom plemenitom i viteškom krvlju ispune zavjet prema knezu i prema kraljevstvu. Žene su dobile bijele komade uz obvezu da čistoćom čuvaju svoju obitelj i naš cijeli rod. Neka nam svima u pomoći bude svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Amen.

Prekriži se i pogleda u oca. Bernardin zadovoljno kimne i sjedne. Gozba je mogla početi.

***

Negdje oko podneva sljedećeg dana straža je dojavila da se na horizontu uzdiže veliki dim. Mladi se knez u pratnji starog Bernardina i ostalih plemića popne na krunište velike kule. Dan je bio vedar, a zrak čist, tako da je i horizont bio jako daleko. Ipak, nisu mogli sa sigurnošću procijeniti gdje gori. 

- Rekao bih da je Steničnjak. – zlurado ustvrdi Nikola Tržački. – Ladislavu Kanižkom sada kralj neće biti od neke pomoći. Turci će mu spaliti grad, njega ubiti, a mladu mu ženu odvesti u neki harem. 

- Steničnjak može izdržati svaku opsadu barem mjesec dana. – Bernardin se pogladi po bradi. Zatim pogleda u sina. – Ti sada zapovijedaš našom vojskom. Što si odlučio?

- Poslat ću laku izvidnicu na brzim konjima – Krsto mu spremno odgovori – i naredit ću pripreme za bitku. Izvidnica će se vratiti do noći, a ujutro onda možemo krenuti.

- Zašto bi pomagao Ladislavu Kanižkom? – Nikola Tržački iznenađeno ga pogleda. – Pa kralj je Steničnjak uzeo tvom ocu i dao ga njegovom. Neka mu sada kralj pošalje pomoć.

Krsto se okrene prema njemu, ponosno isprsi i položi mu ruku na rame. 

- Kralj je daleko i ima većih briga, dragi moj Nikola. – izgovori glasno, ali mirno i odlučno. – Njemu Hrvatska ne znači mnogo, a nama je sve. Prijepori između Ladislavovog i mog oca pripadaju prošlosti, a budućnost ove zemlje i ovog naroda pripada nama. 

Zatim se okrene prema okupljenim vitezovima i položi ruku na prsa.

- Jučer ste jeli kruh frankopanski i obvezali se na odanost svome knezu. Danas vas pozivam da ispunite zavjet. Spremite se za borbu. Sutra idemo u susret našem pravom neprijatelju.