Kolumne

četvrtak, 22. listopada 2020.

Sandra Bogdan | Živjeti u ormaru

 


Znate, ja živim u ormarima.

Jednom sam tako godinu dana živjela u djedovom ormaru
Između sjećanja obješenih na vješalice
i pohabane uniforme domobrana iz drugog svjetskog rata.
Miris naftalinskih kuglica iz starog kaputa
vraća me na trijem moga djetinjstva.

U njegovoj tvrdoj žuljevitoj ruci puni se lula
i dok polako slaže rečenice
miris oporog duhana grize mi nosnice.
Takva su bila vremena.
Živjelo se od poštenog rada.
Ispred mene rastu stabla sve do neba.
Voda je puna boja na suncu
i odražava plavu boju kobalta,
boju beskonačnosti i mira.
Djeda više nema.
Ostao je ključ u ormaru
i na policama uspomene složene bez reda.

Jednom sam tako živjela
u ormaru svog oca
između njegovih košulja i čarapa.
Uspavljivao me miris lavande i kamfora.
Čujem glasove kako me zovu.
Glasovi koji prelaze u šapat
onih kojih više nema.
Mog oca više nema.
Nema više ni opuštenih rastanaka.
Neke nagle smrti
brzo pakuju stvari u kofere
i odvode na dug put bez povratka

nama bliske ljude.

Znate, ja živim u ormarima.
Osjećaj sigurnosti zahtijeva malen prostor
skučen smještaj
između cvjetnog uzorka ljetne haljine,
zimskog pulovera od kašmira
i ustajalog mirisa parfema.
Ugodno je tako nestati.
U tjeskobno vrijeme briga
ljudima su potrebne kutije
kao što se kornjače uvlače u svoje oklope.
Jer živjeti bez ljušture
obnažen u svojoj ranjivosti
ranjavanje čini izglednim i neizbježnim.


Htjela bih biti
preporučena pošiljka
poslana na strašno udaljeno mjesto
do kojeg ptice danima lete
i samo gledati
kako rastu stabla do neba
i spajaju nebo i zemlju
u odrazu vode boje ultramarina.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.