četvrtak, 22. listopada 2020.

Ivana Delač | Na hrvatskim konvencijama znanstvene fantastike tolerancija različitosti je stvarna i svatko može biti ono što jest


 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Zašto je ovogodišnja europska konvencija znanstvene fantastike posthumno nagradila Milenu Benini, po čemu je specifična hrvatska publika koja se okuplja na konvencijama znanstvene fantastike, kako su se uvijek dobro posjećene konvencije održavale u vrijeme ograničenja zbog epidemije i, naravno, kakvi su njezini planovi nakon što je svojim romanom „Japodinine muke“ privukla pažnju javnosti – to su pitanja za Ivanu Delač, koja je za radnog vremena psihologinja u III. gimnaziji, a u slobodnim satima spisateljica spekulativne fikcije i urednica sferakonskih zbirki priča, koja agilno sudjeluje na konvencijama znanstvene fantastike. Ivana Delač tvrdi da spekulativnu fikciju piše oduvijek, a objavljuje od 2006. godine, kada se u sferakonskoj zbirci pojavila njezina prva priča. U svojim pričama ne bježi od psihologije i svojim junacima omogućuje da kroz fantastične avanture pobijede strahove, sumnje ili prepreke stvarnog svijeta. Njezina prva dva romana, „Pegazari“ (2009.) i „Izgnani“ (2016.), namijenjeni su mladima, dok su „ Japodinine muke“ (2018. i 2019.) namijenjene odraslima. Ivana Delač dosad je objavila četrdeset kratkih priča i tri romana, a svojim je spisateljskim radom osvojila šest nagrada.


Početkom listopada ove godine, održan je Futuricon, riječka inačica Eurocona. Što je zapravo Eurocon, kakve su bile specifičnosti Futuricona s obzirom na epidemiološku situaciju, i koja je bila vaša uloga na toj konvenciji?


Eurocon je europska konvencija znanstvene fantastike i srodnih žanrova koju je pokrenulo Europsko društvo za znanstvenu fantastiku (ESFS). Eurocon se svake godine održava u drugoj europskoj državi, a o domaćinu se odlučuje dvije godine unaprijed kroz sustav nominacija i glasanja. U Hrvatskoj je dosad održan 1982. i 2012. godine, oba puta u Zagrebu. Udruga 3. zmaj, koja već godinama u Rijeci organizira SF konvenciju Rikon, kvalitetnom je nominacijom osvojila Eurocon za 2020. godinu, pa je on pod nazivom Futuricon (link: https://futuricon.eu/) održan od 2. do 4. listopada. Zbog epidemiološke situacije, organizatori su postavili presedan i konvenciju održali online (ovo je bio prvi Eurocon u povijesti održan na takav način), pa je dio programa bio unaprijed snimljen, dio se putem live streaminga odvijao tijekom konvencije, a dio se emitirao izravno iz futuriconskog studija u riječkom RiHubu. Svi su posjetitelji mogli aktivno sudjelovati putem aplikacije Discord. Ja sam na Futuriconu bila počasna gošća, uz znanstvenika Ivicu Puljka i pisca Adriana Tchaikovskog, te sam sudjelovala u nekoliko programskih točaka. 


S Futuricona je emitiran In memoriam Mileni Benini, velikoj prevoditeljici, urednici i nagrađivanoj spisateljici koja nas je proljetos napustila. Kako je točno Futuricon odao počast Mileni Benini? 


Unaprijed snimljeni In memoriam video, u kojem sam sudjelovala, emitiran je tijekom virtualne ceremonije otvaranja Futuricona, a nakon završetka konvencije je ostao trajno dostupan na YouTube kanalu 3. zmaja (link: https://www.youtube.com/watch?v=lniQnnkvE_U ). Također, Milena je posthumno osvojila dvije nagrade Artefakt koju dodjeljuje 3. zmaj (za najbolju kratku priču i za poseban doprinos hrvatskom fandomu) te ESFS nagradu za najbolju europsku autoricu. Nominacije za ESFS nagrade su nacionalnog karaktera, što znači da se udruge koje se bave znanstvenom fantastikom i srodnim žanrovima usuglašavaju oko nominacija za svoju državu, a to govori da je hrvatski fandom jedinstveno stao iza nominacije Milene kao najbolje hrvatske autorice i odao joj počast i na taj način.


Kako je Futuricon funkcionirao kao online konvencija? Je li uopće bio otvoren za posjetitelje na licu mjesta, ili su se mogli uključiti samo virtualnim putem? Koliko je konvencija izgubila održavanjem na ovaj način?


Iako je nedvojbeno nedostajao onaj društveni aspekt svake SF konvencije, druženje i razmjena mišljenja uživo, a nisu se mogli održati ni pojedini aspekti konvencije poput izložbenih ili prodajnih štandova, šarolikih kostima posjetitelja i specifičnih radionica koje nije moguće prenijeti u online format, rekla bih da je sve skupa zapravo dosta dobro funkcioniralo. Kroz tri kanala live streaminga, mogao se pratiti stvarno bogat program sačinjen od brojnih zanimljivih predavanja, panela i predstavljanja, komunikacija preko Discorda je bila aktivna i živahna, a otvorena je i mogućnost za lokalne posjetitelje da streaming programa prate iz RiHuba, iako je svega mali broj ljudi tu mogućnost i iskoristio (možda i bolje, s obzirom na epidemiološke mjere). Rekla bih da je ovako omogućeno sudjelovanje posjetiteljima iz raznih europskih država koji, da se konvencija održavala uživo, možda ne bi mogli fizički sudjelovati zbog financijskih ili drugih razloga. Također, organizatori su najavili da će snimke programskih točki biti trajno dostupne registriranim posjetiteljima koji su platili kotizaciju. Koliko sam mogla vidjeti na Discordu, posjetitelji su bili stvarno zadovoljni, i zatražili organizatore da svoja iskustva podijele s organizatorima drugih konvencija diljem Europe, kao primjer dobre prakse. Kako se većina mog programa kao počasne gošće emitirao uživo iz studija u RiHubu, bila sam prisutna tamo tijekom dobrog dijela konvencije i mogla vidjeti kako stvari izgledaju „behind the scenes“, i koliko su organizatori truda uložili kako bi sve funkcioniralo. Rekla bih da su u tome u potpunosti uspjeli.


Vikend nakon Futuricona, u Zagrebu je održan i SFeraKon, najstarija i najveća hrvatska SF konvencija. Kako je publika prihvatila okupljanje na otvorenom i igraonice ispod nadstrešnice na Ribnjaku, gdje je SFeraKon održan zbog epidemioloških mjera? 


Ovo je nažalost bio prvi SFeraKon od 2007. godine koji sam propustila – trebala sam otići treći dan konvencije, na predstavljanje sferakonske zbirke priča u čijem sam uredničkom timu, no program trećeg dana je otkazan zbog hladnog i kišovitog vremena. No, koliko vidim po fotografijama i čujem od ljudi koji su bili na SFeraKonu, ispunio je očekivanja i ponudio novi model odvijanja SF konvencije na otvorenom. Kako je ranije tijekom ove godine prvi put održan i SFeraKoron (link: https://sferakon.org/sferakoron-2020/ ), online inačica SFeraKona, mogli bismo reći da je 2020. godina probijanja mnogih granica u svijetu SF konvencija i fandoma.


Kako ste za svoj žanr izabrali spekulativnu fikciju i kako ste se uključili u hrvatski SF fandom? Kao psihologinja, možete li pretpostaviti što mlade privlači na konvencije fantastike i zašto su sve popularnije i kod nas i u svijetu?  


Spekulativna fikcija mi je „ležala“ od djetinjstva, bilo kao žanr koji najviše volim čitati, ili kao žanr koji volim pisati. Pritom nisam naročita ljubiteljica „tvrde“ znanstvene fantastike, više mi se sviđaju „mekši“ žanrovi poput urbane fantastike, fantasyja ili alternativne povijesti. Za postojanje hrvatskog fandoma i SF konvencija sam saznala 2006. godine, na Festivalu fantastične književnosti u Istri kad mi je objavljena prva priča, i nedugo nakon toga sam se uključila u organizaciju SFeraKona, prvo kroz koordiniranje natječaja za SFERICE, likovne i literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola, zatim kroz rad u žiriju za nagradu SFERA, a naposljetku i kroz uređivanje godišnje sferakonske zbirke priča. Logičan slijed je bio i održavanje predavanja i kvizova na SFeraKonu i drugim konvencijama, predstavljanja kako sferakonske zbirke, tako i mojih romana, sudjelovanje u cosplayu i sve drugo što čini SF konvencije. Pripadnici fandoma iz drugih država se ne mogu načuditi koliko u našem fandomu ima mladih ljudi, a i sama nerijetko sretnem svoje učenike na SF konvencijama, pa mogu zaključiti da je mladima fantastika svakako privlačna, a očito samim time i SF konvencije. Jedan od razloga zasigurno leži u činjenici da su hrvatske SF konvencije iznimno inkluzivne i predstavljaju sigurno okruženje za sve – svatko je prihvaćen, tolerancija različitosti nije samo floskula nego činjenica, nema persiranja bez obzira na dob, i mislim da mladi osjete tu sigurnost da se nalaze među sebi sličnima, i da mogu biti to što jesu bez ikakvog osuđivanja.


Kakve su reakcije na vaš roman “Japodinine muke“ bile prošle godine, kad je roman tek izašao, a kakve su ove godine nakon niza pohvala i pozitivnih recenzija?


Na Futuriconu me iznenadilo koliko se naglaska stavljalo na uspjeh „Japodininih muka“ izvan fandoma – iako se prvo izdanje rasprodalo u rekordnom roku, a i drugo izdanje je dosta traženo, moram priznati da nisam bila u potpunosti svjesna koliko je zapravo velik uspjeh kad žanrovski roman privuče toliku pažnju šireg čitateljstva. Čini mi se da je privukao i dovoljno pažnje inozemnih posjetitelja Futuricona da bih počela razmatrati opcije prijevoda i moguće objave na engleskom jeziku. Velikim dijelom taj uspjeh mogu zahvaliti hrvatskim književnim blogerima, na prvom mjestu Ani Jembrek koja vodi blog Knjige su moj svijet (link: https://knjigesumojsvijet.com/ ) koja je prva objavila recenziju i time „zakotrljala“ Japodinu u tim krugovima. Imamo izvrsnih domaćih djela spekulativne fikcije koja jednostavno ne dobiju dovoljno medijske pažnje da bi čitatelji doznali za njih, što je doista šteta, pa sam stvarno zahvalna svima koji su pisali o „Japodininim mukama“ i tako potaknuli i druge na čitanje.


Pripremate li novi roman i hoće li biti također u žanru spekulativne fikcije? 


Pripremam prvo niz priča smještenih u isti setting koje će tematizirati odnos čovjeka i prirode - netko bi ih možda mogao žanrovski smjestiti u ekopank, ali ja ih više vidim kao urbanu fantastiku i moju posvetu prirodnim ljepotama koje gledam svaki put kad planinarim, veslam nekom od hrvatskih rijeka ili hodam šumom. Paralelno s time, razrađujem ideju za roman koji će žanrovski biti još „mekši“ od svega što sam dosad napisala – njega bih mogla svrstati u light magijski realizam, čija će glavna tema biti odnosi unutar tri generacije jedne obitelji. Začetnica same ideje je zapravo moja majka, zajedno smo je razrađivale i moglo bi se reći da će roman biti djelomično inspiriran stvarnim događajima i narodnim običajima. A nakon toga bi mogao doći red i na drugi roman smješten u svijet „Japodininih muka“, s nekim istim likovima, a nekim potpuno novim. Ideja i planova, dakle, ne nedostaje, samo je problem što dan ima samo 24 sata, a posao koji radim oduzima podosta vremena – što je, vjerujem, problem svima nama koji se uz redovni posao bavimo kreativnim radom.


1 komentar :

  1. Zanimljivo štivo, gdje se može kupiti Pegazus, to je novela ja mislim priča za djecu o mitskom konju koga je jahao polubog iz jednog Bluray 3d filma koji sam gledao već četiri puta

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.