Tomislav Beronić | Frangere pane - Priče o frankopanskom kruhu 3

Reci slovo tvrdo

Modruš, AD 1486

 

Foto: Dinko Neskusil

Na vrhu brda modruškoga, ponad ceste koja još od rimskih vremena vodi prema moru, podignuli su knezovi Krčki grad Tržan oko kojega je, kako je zapisao Radoslav Lopašić, „niknula varoš modruška, nakićena lijepim crkvama i gizdavim kućama mnogih plemića, dvorjanika kneževskih, trgovaca i raznih posjednika“.

Godine Gospodnje 1486. gospodar Tržan-grada knez Bernardin Frankopan, skupio je u jednoj knjizi sve zemlje i službe koje su njegovi podanici obnašali. Tu knjigu, nazvanu Modruški urbar, zapisala su glagoljicom dvojica pisara, Martin Štreharić i Ivan Klinčić, onako kako im je diktirao njihov gospodar. 

***

Za malim nakošenim stolom kraj prozora pognuo se pisar Martin. Vrijedno je i pažljivo zapisivao riječi kneza Bernardina koji je, koračajući po sobi, polako oblikovao svoje misli čitajući imena mjesta i ljudi sa listine u svojoj ruci. 

-      Durdakovo selo, zemlje dni 5, sinokošu, služi sol. 40, to je pusto. – vrati se do stola i pogledom preko Martinovog ramena isprati zapis svoje rečenice do kraja. 

Zadovoljno potapša pisara nekoliko puta po ramenu i, pogledavši listinu koju je držao u ruci, nastavi diktirati polako hodajući.

-      Zemlje crikvene dni 5, sinokoše stoge 3. Jošće su dužni u leti sa tri časti, o Vazmi vsi janje jedno, jajac pet, o Miholi kopuna 1 ter dva kruha, o Božići vsaki zarebrnik, ter dva kruha.

Vrata od sobe polako se otvore. Dječja glavica proviri kroz dovratak. Ugledavši poznate likove, Beatrice uđe, zatvori teška vrata i popne se na veliku drvenu klupu obloženu krznima pored kamina i zagrize u kruščić kojega je držala u ruci. Bilo je to njezino omiljeno mjesto kada je boravila u očevoj sobi. 

-      Ah, dobila si nešto fino. - Bernardin priđe kćeri i nagne se nad nju. - Nešto s orasima i smokvama?

-      Mama je rekla kuharici da mi ispeče ovaj kruščić. - podigne ga prema ocu. - Za tebe je napravila veliki okrugli kruh s križem i umotala ga u lijepo platno. U moj mali kruščić je stavila smokve i orahe i lješnjake. I puno meda.

Prstićem pokazuje po kruhu. Knez je pomiluje po kosi i vrati se do stola. Martin je završio s pisanjem i upitno ga gledao.

-      To je sve za Suglice. – Bernardin odloži listinu sa svojim zabilješkama i uzima onu koju je Martin pisao. – Daj da pogledam što smo uradili.

Čitajući listinu Bernardin se vrati do kćeri i polako sjedne kraj nje. Djevojčica mu se utrpa u krilo, premjesti kruščić i drugu ruku i odmah prstićem pokaže na veliko inicijalno slovo dokumenta koje otac drži u ruci.

-      Koje je ovo slovo, tata?

-      To je slovo. Kad je samo, čita se baš tako. U riječi se izgovara kao S. 

-      Meni liči na svijeću. – djevojčica malo nagne glavu u stranu.

-      Svijeću? Zašto baš na svijeću.

-      Evo, vidi. Ovo je svijeća, a ovo je njezino svjetlo. – pokazuje prstom.

Bernardin je privije uza se i poljubi u kosu.

-      Morat ću te naučiti glagoljicu.

-      A zašto?

-      Zato što si Frankopanka. Hrvatska kneginja. A glagoljica je naše, hrvatsko pismo. 

Dijete se malo promeškolji u očevu krilu i prstićem ponovno pokaže na listinu.

-      Ovo mi slovo liči na drvo.

-      Na drvo?

-      Ovo je zemlja, ovo je stablo, a ovo su grane. – crta prstićem.

Bernardin se slatko nasmije i još jednom poljubi kćer.

-      Čuješ li ti nju, Martine? 

Pisar se okrene od stola za kojim je radio, ustane i priđe ognjištu. Djevojčica ga veselo pogleda.

-      To je buki. – Martin joj govori smiješeći se. - Tvoje ime počinje baš tim slovom. Beatrice.

Djevojčica opet pogleda u listinu. 

-      Ovo mi je slovo jako lijepo. – okrene listinu prema Martinu.

-      To je dobro. – pisar joj spremno uzvrati. – Dobro jest živjeti…

Malena zbunjeno podigne glavicu. Martin čučne kraj nje, a otac je pomiluje po kosi.

-      Reći ću ti jednu veliku tajnu. - izgovori zavjerničkim tonom. – U glagoljici je skrivena najveća mudrost ovoga svijeta. A do nje mogu doprijeti samo oni koji su ponizni i žele učiti. 

-      Ja želim učiti. – brzo mu odgovori i znatiželjno širom raširi oči.

-      A jesi li ponizna? – uzvrati joj smiješeći se.

Beatrice spusti glavu i malo se zamisli. Nakon nekoliko trenutaka okrene se prema Bernardinu.

-      Tata, a što znači ponizna? – položi svoju malu ruku u njegovu. – Jesam li ja ponizna?

-      Pomoliš li se svaki dan dragom Bogu? – otac joj nježno stisne ručicu.

-      Da, da… – kimne nekoliko puta. – Svaku večer prije spavanja.

-      Samo navečer? – Bernardin nagne glavu malo u stranu. – I to je sve?

-      I prije ručka. – brzo se dosjeti. – Pomolim se s tobom i mamom svaki dan prije ručka.

Rekla je to tako dječje nevino da su se oba muškarca slatko nasmijala. Martin polako ustane i primakne leđa ognjištu.

-             To što se pomoliš svaki dan je dobro. – otac je pohvali. – I to je jedan znak poniznosti. Ali nije i jedini. Ponizni su oni koji prepoznaju veličinu Boga Svemogućega i svega onoga što nam je dao u svojoj velikoj milosti. 

Djevojčica ga je ukočeno i gotovo uplašeno gledala lagano razmaknutih usana.

-      Nisi me baš shvatila, zar ne? – ponovo je pogladi po kosi. 

Beatrice lagano odmahne glavom ne odvajajući pogled od oca. Bernardin se okrenu prema Martinu šutke tražeći pomoć. Imao je u tog čovjeka puno povjerenja.

-      U svojoj velikoj milosti Bog nam je dao ne samo život, već i znanje. – Martin polako bira riječi i primakne se korak bliže. – To znanje djeci prenose njihovi roditelji i učitelji. Za sve što si naučila trebaš biti zahvalna Bogu što ih je uputio da te nauče. Takva zahvalnost još je jedan znak poniznosti.

Dijete se bojažljivo zagleda u listinu u očevoj ruci i nasloni glavu na njegova prsa. Martin priđe stolu, uzme jedan čisti list i na njega perom brzo ispiše nekoliko znakova. 

-      Sad ću te naučiti kako se prenosi znanje. – priđe klupi i pruži joj ono što je napisao. Djevojčica pomalo uplašeno uzme listinu u svoje ruke.

-      Ovo su ti prva četiri znaka glagoljice. – prstom pokaže na svoj zapis. – Az, buki, vedi, glagoli. To je poruka koju nam upućuje Gospodin Bog. Az – ja, buki – knjiga, vedi – znanje, glagoli – glagoljam, govorim, čitam, pišem. Ja iz knjige znanja čitam. 

Beatrice iznenađeno pogleda prvo u Martina, zatim u oca. Oba muškarca su joj se dobrodušno smiješila i kimala glavama. 

-      Možeš to protumačiti i drugačije. – Bernardin stavi prst na prvi znak. – Az ima oblik križa, što predstavlja samoga Boga. Dakle, to možeš protumačiti i ovako: Ja, Bog, sam ti knjigu znanja dao, izgovorio. Hoćemo li zajedno?

-      Az. – izgovori Bernardin i položi prst na prvi znak.

-      Az. – Betrice ponovi za njime.

-      Buki. – pomakne prst na sljedeći znak.

-      Buki.

-      Vedi.

-      Vedi.

-      Glagoli.

-      Glagoli.

-      Sad reci sve sama. – Bernardin nježno položi djetetov kažiprst na prvi znak.

-      Az… buki… vedi… glagoli. – djevojčica polako izgovori pomičući prstić od znaka do znaka. Potom uvuče glavu u ramena i upitno pogleda u oca.

-      Odlično! – knez je radosno privije uza se. – Čuješ li ti nju, Martine?

Martin se u međuvremenu ponovno primaknuo ognjištu. Zadovoljno se smiješio promatrajući Beatrice. 

-      Vidi se da je kneginja. – kimne nekoliko puta. – Na ponos svoga roda frankopanskoga.

-      Koja su još slova u glagoljici? – malena se znatiželjno i veselo okrene prema Martinu. – Hoćeš li mi i njih nacrtati?

Pruži mu listinu s prva četiri znaka koju je držala u rukama. Martin kimne, u prolazu prema stolu uzme listinu, još nekoliko puta brzim i vještim potezima pera nešto dopiše i vrati se do djeteta.

-      Ovo smo već spomenuli danas. – pokazuje joj prstom na novi redak. – Dobro. Jest. Živjeti.

-      Dobro, jest, živjeti. – Beatrice pažljivo ponovi za njime. – A što to znači?

-      Baš to. – Martin se nasmiješi. – Da je dobro živjeti.

-      A ako to povežeš s onime što si prije naučila… - Bernardin se nagne nad listinu koju je držala u ruci. – Onda to može značiti i ovo: Ja sam ti knjigu znanja dao da ti dobro bude u životu.

Beatrice se utrpa tati u njedra držeći u ruci glagoljsku listinu. Prstom prelazi preko znakova i šapuće njihove nazive.

-      Pitala si za poniznost. – Martin joj nježno uzme listinu iz njezine ruke, dopiše tri nova znaka i vrati joj pokazujući prstom. – Čelo. Zemlji. Iže.

-      Čelo… zemlji… iže. – djevojčica pogleda prema ocu. – Baš je lijepo slovo iže. Kao oltar u našoj kapelici. Vidiš?

Bernardin se nagne nad listinu, još jednom poljubivši kći u kosu.

-      Ovo je oltar… - pokazuje mu donji dio znaka. – A ovo su tri slike iznad oltara: sveti Josip, Bogorodica s djetetom i sveti Ivan. 

-      To si jako lijepo povezala. – otac je nagradi još jednim poljupcem. – A kaži mi, što uradiš kad se dođeš pomoliti u kapelicu?

-      Kleknem i prekrižim se. – spremno mu odgovori. – A prije toga stavim prstiće u svetu vodicu.

-      Baš to govore i ovi znakovi. – pokaže joj na listinu. – Čelo zemlji. Spusti čelo prema zemlji. Pokloni se. Budi ponizna pred oltarom, pred Bogom.

Beatrice glasno uzdahne ispunjena oduševljenjem. Pogledom preleti s oca na Martina, pa se ponovno prepusti dječjoj mašti. Neko je vrijeme šaputala i prstom prelazila od znaka do znaka.

Pisar se prošeta do stola, uzme novu listinu i ispiše još nekoliko znakova.

-      I. Kako. Ljudi. Mislite. – vrativši se do klupe pokazuje na listini koju drži u ruci. 

Beatrice uzme novi list i izgovara nova slova prelazeći prstićem od jednog do drugog. 

-      I… kako… ljudi… mislite. – vrati se na ljudi i pogleda u oca. – Ovo mi je slovo najljepše.

-      Da, lijepo je. – Bernardin je nježno primi za ramena. – Ove riječi povezane su sa sljedećima: naš, on, spokoj, reci, slovo, tvrdo. Napiši i njih, Martine. 

Pisar uzme listinu i za nekoliko trenutaka je vrati s dopisanim znakovima. Bernardin mu zahvalno kimne.

-      I kako, ljudi, mislite naći spokoj, mir? – upitno je pogleda. – Bog nas upozorava da razmislimo kad se služimo znanjem i kada ga prenosimo dalje, da govorimo slovo tvrdo, da čvrsto vjerujemo u te riječi. Hoćemo li zajedno? Naš, on, spokoj…

Beatrice skrene pogled s oca na listinu i položi prst na novi znak.

-      Naš, on, spokoj. – brzo ponovi i zaustavi se na sljedećem znaku.

-      Reci, slovo, tvrdo. – Bernardin izgovori polako i razgovjetno. 

-      Reci, slovo, tvrdo. – Beatrice ponovi za njime. Prstom pokaže na zadnji znak, a drugom rukom na znak ljudi. – Ovi su slični. I jako lijepi.

Neko vrijeme šapuće i prstom prelazi preko znakova. Martin, koji se opet primaknuo ognjištu, upitno pogleda u kneza. Bernardin mu zadovoljno i znakovito kimne.

-      Hoćeš li za svoga tatu sada pročitati sva slova? – pisar se obrati djevojčici. – Evo, ja ću ti pomoći ako negdje zapneš…

Beatrice se malo uspravi u očevom krilu i uzme prvu listinu ispred sebe. Kažiprstom prelazi preko slova i nakon svake riječi pogleda u Martina.

-      Az, buki, vedi, glagoli, dobro, jest, živjeti… - zastane kod sljedećeg slova i namršti se.

-      Čelo… - Martin izgovori u pola glasa.

-      Čelo, zemlji, iže, i, kako… - opet se namršti i upitno pogleda u Martina.

-      Ljudi… - pisar joj spremno pomogne.

-      Ljudi, mislite, naš… - duboko uzdahne i bučno ispusti dah.

-      On… - Martin joj pomaže prebroditi krizu.

-      On.

-      Spokoj… - opet je potakne.

-      Spokoj.

-      Reci… - pisar izgovori nakon što je Beatrice nemoćno slegnula ramenima.

-      Reci, slovo, tvrdo. – dijete brzo završi i nasloni se na očeva prsa. 

-      Odlično! – pohvali je Bernardin i po tko zna koji put pomiluje ju po kosi i poljubi. – Hvala ti, Martine.

Martin nakratko pogleda u kneza i s poštovanjem se lagano nakloni.

-      Evo, sad si naučila najvažnija slova glagoljice. – Bernardin posjedne kćer u krilo tako da se gledaju oči u oči. – Bilo bi jako dobro da ih sada svaki dan vježbaš pisati i čitati. Polako. Što više razmišljaš o značenju riječi svakog pojedinog slova i cjeline svih znakova, vremenom ćeš doći do vlastite spoznaje o tome kako se znanje prima, čuva i prenosi dalje. To je ona tajna o kojoj je govorio Martin, tajna koju je nekada jako davno, netko jako mudar ugradio u dušu glagoljice. Zato je ona posebna. Zato je učimo, čuvamo i prenosimo dalje.