Legnem i prospem po sebi krušne mrve.
Zovnem ptičice (ne znajuć što se sprema).
Ptice slete. Neće mrve. Hoće crve!
Kažem: - U redu, ako je tako nužno!
A one meni, da nije riječ o jelu.
Vele: - To nije ni morbidno ni ružno.
Ti ćeš nastavit živjet u našem tijelu.
Mi ćemo biti od sada tvoja kuća.
Umjesto svoga – imat ćeš ptičja lica.
Svojom ćeš pjesmom puniti naša pluća;
Bit ćeš reinkarniran u kljunu ptica.
Doduše, tako nećeš postati slavan,
Ali ćeš biti u nama… Sav razdavan.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.