Pusten šešir, u ruci škarnicla s kruhom.
Klupa topla, koju godinama gleda park.
Lišće šušti, vjetar puše jesenjom duhom.
Sutonom sjetno oko kruži, očekuje mrak.
Samoća vrišti, zove lepet sivih krila.
Blago im sad svoje uškarnicleno daruje.
Pod lepet toplih krila samoću bi skrila
Želja za trebanjem, gdje pažnja caruje.
Iskljucat će oni mrvu svaku, travu i vlat.
Škarniclu će fodrukati za desert u slast.
Sakrij ruku, šešir navuci ovo je rat!
Na koži ti iskljucano iskustvo vrišti:
Umjesto škarnicle nebo nek bude ti snast!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.