subota, 24. listopada 2020.

Ante Kević | Križ spasa iz autističnog spektra

 

Od malih nogu sam spoznao da religioznost moje obitelji, mojih predaka, predstavlja nevidljivu osnovu na kojoj se tkaju naši životi. Nismo često pričali o vjeri, ali način na koji sam odgojen, saznanja sa kojima sam upućen u život, naslućuju da moj bitak ima iskon u kršćanskim načelima, da je ipak neodvojivi dio mene.

U tom duhu mi je život predstavljen kao stalna bitka, u kojoj nema mnogo prilike za opuštanje kao ni trenutaka za nepažnju, te da se za svaku dobrobit treba dobro i namučiti. 

Istina, gledajući druge oko sebe, činilo mi se da oni puno lakše plivaju u toj životnoj rijeci, bili su puno odmorniji i slobodniji od mene. U nadi da ću i ja napokon predahnuti, odbacio sam očeve savjete o životu i krenuo niz rijeku. 


Odbacio sam i „obvezu“ nedjeljne mise i uveo tek odlaske u crkvu i ispovijed za velike svetkovine, dakle Boga sam stavio negdje pri dnu moje ljestvice bitnih stvari, jer ipak sam u mom „lakšem“ životu, još uvijek zadržao vezu sa Njim kroz osnovne molitve.

 

I tako su prolazile godine u toj udaljenosti do Boga, prošla je mladost, došao posao, brak, prvo dijete i čini mi se da sam vrlo lagano i vješto prolazio kroz sve to jer ozbiljnih problema nisam imao, ni ja niti itko meni blizak.

 

Poznato je da Sveti Nikola dariva dječicu, a nas je darovao te večeri sa našim drugim djetetom.

Trenutak njezinog dolaska na ovaj svijet odredio je, bez dvojbe, i njeno ime, Nika i ne sluteći koliko će jako simbolika tog imena ulaziti u naše živote.

 

Prema riječima pedijatra, oduševljenog njenom pojavom dok se bacakala nogama po ležaju ispitujući ordinaciju okicama u čijem plavetnilu slutiš dodir raja, bila je uzor za zdravo i naočito novorođenče.

 

U tom uvjerenju su i protekle prve njene godine, igre u kući, igre u jaslicama, uz naše zapažanje da je njeno poimanje svijeta oko nje bilo nekako prezrelo, jer je svemu pristupala sa oprezom i laganim strahom koji se ne očekuje od „nepromišljene“ dječice.

 

To što glasom nije upozoravala, pitala, tražila, zahtijevala, nije nam predstavljalo problem jer se po njenom izrazu lica vidjelo da joj je sve kristalno jasno, te da joj, kao kod kakvog mudrog starca, lijeno reći bilo što.

 

Međutim, sa dvije i po, tri godine, Nika je svoje potrebe počela artikulirati ispadima bijesa i bacanjem po podu, udaranjem glavom u pod, skidanjem odjeće, neobjašnjivim plačem i strahom.

Sve ovo je i tetama u jaslicama bilo neobjašnjivo, pa su u počecima mislili da se radi o reakcijama na svakakve viroze i povišenu temperaturu.

 

Dolaskom kući, Nika bi „čudesno“ ozdravljala. Nigdje traga „fibri“, proljevu, osipu i svakoj drugoj „dijagnozi“.

 

Da, tako je počeo naš put kroz Nikine „probleme“.

 

Moja obitelj do tada je nastojala pratiti tempo svih sličnih obitelji koji imaju malu djecu, a što znači održavanje kakvog takvog društvenog života sa svojim prijateljima pokušavajući u to ugurati, ponekad i na silu, razonodu naše djece s ciljem njihova zajedničkog druženja kroz igru, sport, treninge, natjecanja, tečajeve stranih jezika, plesa i drugih zanimacija.

 

Ne umišljajući si previše, bili smo spremni žrtvovati sate, dane, godine provedene u sili ispraznih, neopterećujućih i površnih razgovora, iza kojih sjećanje blijedi u čas, a samo radi toga da bi se moje dijete igralo sa drugim djetetom sa kojim neće doći u nikakav sukob i svađu, zbog ugođene pozadine obiteljskog druženja.

 

Međutim, kada dođe dijete kojeg ne možete uklopiti u taj ugođaj bestežinske dokolice ovakvih druženja, a logično je da ne želite biti naporni svojim prijateljima, morate ipak početi izbjegavati takve društvene događaje.

 

Sa ovakvom samoizolacijom od drugog svijeta, započinju vas salijetati i pitanja: pa zašto nas, zašto mene, zašto moje dijete, nismo loši ljudi, nismo ništa loše drugima napravili, tražeći logično obrazloženje za probleme svog djeteta.

 

Naravno, do tada smo sve članke o autizmu koji su dostupni na internetu proučili, goreći od želje da se uvjerimo da nam dijete bude van spektra.

 

Liječnički pregledi sa pozitivnim nalazima, stručni pregledi sa negativnim mišljenjima ali koji u konačnici daju nadu za napretkom u budućnosti, rana intervencija, rijetki odobreni termini za defektologa, logopeda, kućni termini u vlastitoj režiji, koga zvati, tko je dobar, tko je imao uspjeha, tko se izvukao, tko nije, sto pitanja, sto nelogičnih odgovora. 

 

Formiraju se dva svijeta.

 

Prvi, svijet roditelja koji traže konvencionalnu pomoć, svijet teške konfuzije koja samo pojašnjava činjenicu da se o autizmu i njegovom liječenju vrlo malo zna, jer poremećaji nisu izlječivi kao konkretne bolesti, za poremećaje ne postoje lijekovi već samo pristupi u tretiranju jer svaki slučaj je specifičan, svačiji mozak drugačiji. 

 

Drugi svijet, svijet autističnog djeteta u koji ono uvlači svoje roditelje, jer ne može ući u ovaj prvi, a ponajprije iz razloga što mu izgleda zamršeniji nego nama odraslima.

 

Dodir ta dva svijeta dovodi do ispada, frustracija, plača, buke, škrguta, samoozljeđivanja, ugriza, rana, modrica, straha na strani djeteta, dok kod roditelja sve ovo prerasta u jedan koloplet užasnutosti, patnje, iscrpljenosti koji nas na trenutke dovodi do ruba života i smrti.

 

S vremenom sam postao svjestan da je ne mogu na silu uvlačiti u svijet koji živimo mi, svijet vrlo materijalne logike, svijet koji nema vremena i strpljenja za drugačije, za neobjašnjivo i nešto što se tek treba otkriti.

 

Kako ući u njen svijet, a da ga pri tom ne uništiš. Sve moje godine, obrazovanje, stečeno iskustvo kroz dotadašnji život, nisu mi bili nikakva garancija da ću uspjeti prodrijeti do nje.

Panika zbog osjećaja da si u jurećem automobilu nad kojim si izgubio kontrolu grozničavo te tjera na traženje izlaza. Tješim se jedan dan da ja to mogu podnijeti, dok drugi dan gubim tlo pod nogama dodatno razočaran spoznajom da mi je supruga već pred slomom. I tako dizanje i padanje iz dana u dan, čekajući dan isteka ove kazne. Ali taj dan ne dolazi, ni blizu. I  tada se glasno obratim Bogu, jer oni Očenaši koje sam molio u sebi, nisu dopirali dalje od zidova kuće, povičem: „Bože moj, pomozi mi u ovoj nevolji“.

 

U očevu stanu nađoh oveće Raspelo i donesoh ga u naš stan. Nakon što sam ga zakačio na  zid padoh podno njega i zaplačem. Ne sjećam se kad sam zadnji put plakao.

Moleći Gospodina tako u suzama, osjetio sam se na trenutak kao onaj izgubljeni sin iz jedne od njegovih prispodoba. Tu ponizno klečim, molim za pomoć, a sve što mi je Gospodin već ranije dao ja sam nehajno i neodgovorno bacio u ponor.

Upitah se odakle mi pravo da ovo tražim, a zauzvrat mu godinama nisam ništa dao već sam samo na sebe mislio.  

 

I tada sam počeo preispitivati svoju vjeru, svoj pragmatični odnos sa Bogom i njegovim Sinom.

Do tada nisam imao svoju crkvu za nedjeljnu misu, za Božić u jednu, za Uskrs u drugu, za Veliku Gospu u treću, a u međuvremenu praznina.

 

Da mi dug put do crkve, kako je do tada bilo, ne bi bio izgovorom za neredovite mise, odabrao sam najbližu, nije u mojoj župi, ali je pet, deset minuta od kuće.

Prvih nedjelja mi je bilo iznimno teško iz razloga što sam se osjećao kao uljez među tim nepoznatim ljudima, ali nisam posustao. Iako su mi većinom bili nepoznati, zračili su nekom vedrinom i to je za mene bio dobar znak.

 

Iz početka sam stajao na vratima iako je župnik inzistirao da se popune sva slobodna mjesta u klupama, a bilo ih je uvijek. Ne znam da li je slutio kakvu dramu nosim u sebi, čak i strah od ponovnog susreta sa Kristom u kući njegova oca, ali me je svakako umirio, privukao dublje u crkvene odaje i odredio mi mjesto na kojem boravim svake nedjelje i blagdanima sada već osam godina.

 

Boraveći u tom božanskom prostoru koji svojim mirom ispunja i mene, kroz sudjelovanje u euharistiji, molitvama, pobožnostima, osjetio sam potrebu da uđem ozbiljnije u tajne vjere jer biti tek puki promatrač i prosječni sudionik misnog slavlja u smislu blijede nedjeljne rutine, nije me više duhovno ispunjavalo. Mislim da dolazak do prve prepreke u ovom labirintu vjere koji bi čovjekov duh trebao istražiti, nije razlog da se tu i zaustavimo. Ne vidim ništa loše u takvom prakticiranju vjere, ali nas to zasigurno ne vodi punini Kristove ljubavi.

 

Da sam na pravome putu koji sam dodatno poravnao svakodnevnim molitvama i čitanjima iz Časoslova, uvjerilo me to što sam, sasvim slučajno, župniku i vjernicima koji obavljaju pojedine službe u crkvi, „zapeo za uho“ i dobio njihovo povjerenje kao čitač misnih čitanja.

 

Ovo iskustvo me je podiglo na jednu višu razinu svjesnosti o savršenstvu koje je sadržano u Božjoj riječi, a kojoj se približavamo kroz čitanje, slušanje i interpretaciju Iste.

 

Tada sam počeo sazrijevati i mijenjati svoj pogled na svijet, a tako i na životne situacije, bilo dobre ili loše. Počeo sam razlikovati bitno od nebitnog, beznačajno od presudnog, vidjeti pravu sliku ljudskih odnosa iza namještenih kulisa. 

 

To je proces koji traje i trajat će vječno, ali znam da je to put ka punini. 

 

I sada su mi jasne riječi „Strah Gospodnji – početak mudrosti“.

 

Sve ovo moje poniranje u vjeru, ispitivanje duha, sazrijevanje, se moralo dogoditi i hvala Bogu, još uvijek se događa, da bih mogao ući u Nikin svijet koji nikad nije trpio naredbe, viku, prisilu, naglost, odraslo pametovanje, kalkuliranje, planiranje, NEMIR, a to su sve, nažalost, odlike našeg svijeta.

 

Ušao sam unutra, uzeo je za ručicu, i od tada, godinama tumaramo u šutnji, tihim molitvama, samoći i miru, po tim maglovitim, nejasnim krajolicima, uskim putovima, padinama, divljinama, a niti ja, a ponajmanje ona ne želimo da tom putu dođe kraj. 

 

To dijete mi je sa svojom rukom dalo i svoje beskrajno povjerenje u mene kao njenog zaštitnika i pomoćnika koji je vodi sigurno kroz život tako da može živjeti bez straha i grča.

 

Iskreno, na trenutak mi je to veliko opterećenje jer vidim da mi dijete vjeruje u svemu, prati svaki moj pokret, a ja sam ipak grešan mali čovjek koji je sklon i krivim koracima i padanju, pa se bojim da tada i ona ne padne za mnom.

 

Iako na trenutke ne vidimo ni cilj, čak ni put kojim hodimo, čini mi se da ipak s vremenom taj svijet dobiva polako neke razumljive obrise i oblike.

 

Znam da ne smijem zanemariti ni svoju „zdravu“ djecu, ali ona ipak bolje plivaju u našem svijetu, ranjivi istina, ali ipak ne bespomoćni. 

 

Zahvaljujem dragom Bogu i na svim dobrim ljudima iz Centra za autizam koji također ulaze u Nikin svijet i živote i svjetove sve djece iz Centra.

 

Hvala im na tome što ih ona smatra sastavnim dijelom svoga života, te zadovoljna odlazi tamo i ispunjena se vraća kući.

 

I još samo za kraj da iskažem jednu moju veliku spoznaju o tome da se ljepše, ugodnije, svrsishodnije, bitnije, sretnije, toplije, sigurnije, ispunjenije osjećam u tom Nikinom nejasnom svijetu, čija je logika mnogo bliža božanskom poimanju čovjeka, nego u ovom našem, naprednom, gdje nitko nema "posebne potrebe“, ali svi imaju potrebu, po mom mišljenju, da postanu „normalni ljudi“. Da li je to svijet učinio od nas ili smo mi izmijenili svijet pa nam on sad uzvraća, ne znam.

 

Padaju mi na pamet Isusove riječi: „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje“.

 

Bože, hvala ti na ovome križu, jer si me njime opet uzdigao i približio k sebi kao izvoru života i ljubavi. Ti si znao od mog začeća da ću ga imati snage nositi, i nisi me predao smrti koja me u nekim životnim trenucima vrebala.

 

Dao si mi taj križ da bi bio lučonoša u svojoj obitelji, da nas ojačaš, da se proslaviš u našim životima, te nas privedeš k spasenju. 

 

Zato ga iz dana u dan molim da mi daje snagu da ustrajem u nošenju križa da ne bih posrnuo, pao i pustio Nikinu ruku.  

 

1 komentar :

  1. Dragi Ante, hvala ti na predivnom svjedočanstvu koje mi dolazi na pomoć, jer sam i ja također roditelj djeteta sa poteškoćama iz autističnog spektra. Pronalazim se u svakoj riječi, a posebno me dira dio kad kažeš...Drugi svijet, svijet autističnog djeteta u koji ono uvlači svoje roditelje
    Neka Gospodin blagoslovi tebe i tvoju obitelj, i poda vam snage na putu obraćenja, a Niki poseban pozdrav😘😘

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.