Ana-Marija Posavec | Ambis gotičkoga stihovanog krika

Lorena Vojtić, Sunovraćenje, 2019., Belišće

             Zbirka pjesama Sunovraćenje četvrti je po redu ukoričeni i objavljeni zbir stihopisa mlade pjesnikinje prepoznatljivoga stilskoga izraza. Lorena Vojtić kao stihotvorka u književnosti već dugo obitava gradeći književni put. Za poeziju prvim trima njezinim zbirkama, kao i u Sunovraćenju, um i svijest čitatelja moraju biti pripremljeni i za važeći doživljaj predani; ova zbirka nije „nedužna“ ni „laka“, kao što ni stihovi ne predstavljaju jednolične, već viđene i prožvakane, dosadne stimulanse za obožavatelje poezije. 

Sunovraćenje je ponajprije zbirka dinamičnih i kodiranih, teških izraza što zadiru u mnoga stručna područja i dok se čitatelj ovakve poezije nakon prvih desetak pjesama ne navikne na dominantni, arogantno učeni izraz, što svjesno bombardira i baca na koljena onoga koji je u tekst (ne)svjesno ušao, aktivira istraživačku čitateljsku svijest te se susreće s punoćom i težinom ovakvoga stihotvorstva. Kao što i sama voli naznačiti, pjesnikinja je i u ovoj zbirci stihopisa posegnula za njoj dobro poznatim i neiscrpnim gotičkim motivima: život, (destruktivna) ljubav, neizostavna ljubavna bol, melankolična hibernacija življenja, ispijanje otrova i (bes)konačna smrt. U zbirci autorica pribjegava koketiranju s religioznim motivima – raspećem, krunom od trnja, osudom, oltarom, misnim slavljima, sakramentima, egzorcizmom, demonskim prikazima imaginarnih i stvarnih neprijatelja opstanku lirskoga subjekta. Zanimljivo je ukazati na činjenicu da je za razumijevanje ključan ženski lirski subjekt i njegova vizura doživljavanja stvarnosti – u pjesničkome tekstu. Kroz lirsko Ja razara se klasična forma pjesme, pretvarajući gotovo svaki stihopis u svojevrsnu ispovijed, evocirajući istovremeno nebeske i mračne sile; ritualno i mračno, čak i magijsko koje se vješto miješa sa svetim i neoskvrnutim:  

Blagoslovljena bila,

nezaustavljivo nadiruća,

sveopća kongregacijo mraka

svakodnevnog opstojanja.

 

Lirsko se Ja stihovima prikazuje mazohisticom, svjesna opstojanja i gradnje identiteta na tugaljivoj emociji, iznova oživljenoj i proživljenu kroz kontinuitet raspada, stihom progovarajući Vratite mi moju tugu u pjesmi Psihofizičko skončanje deventaestogodišnje svetice. To je samo jedna od pjesama u kojoj je tuga kao emocija uzdignuta do konstante simbola. U Periferijskoj ektoplazmi ženski lirski subjekt problematizira suicid kao nešto svakodnevno, za stihopis normalno, naglašavajući već kroz prve stihove atmosferu obitavanja i tendencioznost doživljajnog šoka:

Paralizirana

paklenom javom,

usred čarobnog

zamka nečastivoga,

hiperventiliram

proslovom suicida. 

Sunovraćenje je naziv središnje pjesme (kao i cjelokupne zbirke). Otvara pitanja ljudskih podvojenosti u cjelini te čovjekove dvoličnosti; lirski subjekt ne osuđuje takve prilagođene jedinke – ona ih komentira i kako prebiva u pjesmi; promatra ih te u svojoj nadmoći kroz tekst jasno etiketira, kroz njih se zrcali i opstaje zbog proživljene boli neprihvaćanja, shvaćajući ju iskustvom za – umiranje:

Prepuštena jedinki

okupatora čednosti,

pregrizla je lance

sakramentalnih oltara,

držeći svetu vodu

kojom je poškropila

izopačene prijestupnike morala.

(…)

Hajde, 

podrugljivi zlikovci,

svemoćno se prenite

iz petnih žila zlovolje,

i zarad dobrobiti čovječanstva

odsvirajte počasni libreto

za blaženu fizionomiju

paklene ceremonije. 

            Ljubavnik – još je jedna žarišna točka zbirke, prikazan kao Drugi, dakle prizvan i proživljen kao osobnost potrebna ženskom lirskom Ja kako bi se u njem pronašao, ogledao, umro i rodio se za svaki novi dodir, zagrljaj, poljubac; ljubomoru, rastanak, ispijanje otrova, gubitak i izdah. To je vidljivo u većini pjesama, a u primjeru su navedeni stihovi njih dviju – Agorafobija noćnih izdaha i Grotlo najljepših obmana: 

Sukrivče

naoko besprijekorne izvedbe,

ne pitaj kako te prebolijevam.

(…)

Učestalo mi predaješ

čestice apsolutnog gušenja

iako povjerljivo znaš

da me intelektualna apneja

ruši kao nejakog ptića

za strahovitih 

orkanskih nevremena. 

Novina u Loreninoj poeziji jest pojačavanje mračne i mistične, gotovo vampirske atmosfere, prenaglašena religiozna, martirološka simbolika, ali i činjenica jasnijeg zadiranja u erotičnost te tamnu stranu bliske intime ženskog i muškog subjekta koji, kako bi bili potpuni i ispunjeni, moraju iskusiti slast i gorkost ljubavi; od upoznavanja, prvog cjelova i tjelesnog sjedinjenja – do rastanka i gubitka. U ovakvoj poeziji ključna su i tjelesna mjesta za nakupljanje i preradu silnih emocionalnih protustanja – ona tijelu umaraju, ubijaju i ponovno oživljavaju, a u pjesmi Karamelizirana delicija pakla; Na dlanu posrnulih grešnika to su, iz očišta ženskoga lirskoga Ja, upravo prsa, grudi:

Isprva me potlačila

šuplja pukotina u grudima,

koja bez tvojih ranjeničkih ruku

gnjili osamljenički zgrožena

neimanjem zrna satisfakcije

zadobivenog uslijed neponovljivih

eksplozija istovremenih doticaja. 

            Smrtovanje, pjesma simboličnoga i pojmovno aktivnoga značenja, jedna je od zahtjevnijih pjesama zbirke, iako naizgled ne obiluje kodiranim, stručnim izrazima. Dočaravajući smjenu odabranih godišnjih doba, promjene lokaliteta i dočaravajući imaginarni pejzaž, lirski subjekt propituje mističan logos te magiju naroda, kroz kontekst propitivanja samog stvaralačkog čina: deskripcijom pošumljavam/ deformirane kanale razboda, ali i tkanjem pojačavanja dojma privatne deriviranosti okončane vremenskim periodom: Šest mjeseci/ nakon ničega. 

             Vizualna perceptibilnost pjesmama usmjerena je na pozicioniranje stihova u središte bjeline papira, međutim, prevladavaju i nejednaki stihovi s brojem slogova prateći narav strofa s nejednakim brojem stihova, stoga se stječe dojam polaganoga gibanja stihova; njihove vibracije poput stapanja dvoje zaljubljenih ljudi. Sve su pjesme napisane slobodnim stihom; u Loreninoj pjesničkoj viziji za rimu nema mjesta i nerijetko pribjegava zaokruživanju vlastitih pjesama u ponavljanja naslova posljednjim stihovima pjesme. Zbirka pjesama vrvi raznolikim stilskim sredstvima u kontingentskom impulsu; metafore nerijetko prelaze u usporedbe, paradokse, oksimorone, personifikacije; a kada bismo imaginarno maknuli pjesmama sve naslove, zbirku bismo mogli čitati i tumačiti stihovanim romanom s mnoštvom opisa kojima je tanka granica između zahtjevne poezije i proze u stihovima. 

            Zbirkom Sunovraćenje čitatelj se doista može sunovratiti (strovaliti se; završiti u velikoj dubini) u ambis Vojtičinih snažnih, čestih gotičkih motiva i bolnih emocionalnih proživljavanja koje se kreću od imaginarnoga rođenja do (ne)povratne, (bes)konačne svete smrti. Središnji je lirski subjekt žensko lirsko Ja, obilježeno nepripadanjem i mazohizmom nad svojim jastvom, koje se zrcali kroz druge, nerijetko i s demonskim ljubavnikom za kojim se, nakon njegovog teatralnog odlaska, čezne. Stručni izrazi u poeziji nisu novina, posebno u postmodernističkom stvarateljskom zanosu, a u ovoj su zbirci združeni s poljima čiji je interes tajanstveno psihofizičko, ljudsko stanje. Kako će izgledati iduća zbirka poezije Lorene Vojtić prvenstveno će ovisiti o sferi u kojoj će se naći u budućnosti, ali za očekivati nam je njegovanje te širenje lepeze gotičkih motiva, uz krik potrage zahtjevnog lirskoga Ja za samim sobom.

 Listopad, 2020.