petak, 11. rujna 2020.

Tomislav Domović | Glina



Kad te nema, a kad te poželim,
duboko udahnem;
sjećanje i pipak nadolazeće oluje

Na zrcalo ili na plavo staklo
puhnem rastopljen tigrov zub
Iz mrtve zvijeri izvija se para,
bijeli raster lika tvog

Staklena površina blješti
kao prvi ljubavni dan

Kad te nema,
ja te stvorim iz gline srca
Moje disanje tvoja su pluća,
imam te dosta da poživim i nakon sumraka

Sad znaš tajnu
zašto ti se čini da noću mravi gmize tobom
i zašto su ti ujutro usne, jezik i butine umorne
kao da si svu noć spajala more i nebo

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.