Sam sam. I nujan. Sjedim u mraku sobe.
Odnekud javlja se Šantić. (Nekakvo veče.)
Ko na molitvu - ja sklapam ruke obe.
Suton je… Vrijeme da vratim davne slike.
Ponekom nježnom budem bolno potresen
(A sve na rubu staračke romantike).
I uvijek bude tako u ranu jesen.
Kraj tople zidane peći već zriče zričak.
Ja palim lampu davnom djetinjstvu svome.
Prozorski vjetar gasi drhtav plamičak,
Al on i dalje gori. U srcu mome.
Dok Vjetar Tame ne puhne, poslije svega,
I u taj plamen… Pa ugasi i njega.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.