Sven Adam Ewin | Kako sam postao pjesnik

Neka sila duboka iz mene kreće.
Htio bih biti pjesnik. Da budem tata
Malim pjesmama. Al' me nikako neće
Ni stih ni rima. I već me očaj hvata.

Neki dan šećem. Vidim curče… Što hoće?
Stoji u jarku, gdje završava cesta.
Drhturi. Jeca. (Valjda neko siroče?)
Suknjica. Šlape. I poderana vesta.

Pitam: - Čija si? Kako se zoveš dijete?
Ona me gleda. Ona se iz sna budi.
Krene ka meni… U travu se saplete!
Pala bi da je ne prigrlih na grudi.

Otada sretno živimo. Ona i ja.
Sad je već Žena…. Ona je Poezija.