Sjećanje Mladena Pavkovića na braću Slavka i Stjepana Stolnika, Slikare hrvatske naive kroz fotomonografiju

Jedan od velikana hrvatskog naivnog slikarstva, Slavko Stolnik, rođen je 11. lipnja 1929. u Donjoj Voći, gdje je tragičnom smrću u svojem domu završio svoj život 17. svibnja 1991. godine. O njemu sam objavio knjigu „Misterij Stolnik“(1991.) i potom „Slavko i Stjepan Stolnik (2012.). Pored tih knjiga priredio sam i uredio knjigu „Vraćam život otpisanima“, (1990., dva izdanja), a objavio sam i  monografiju „Stolnik“ (u suradnji s E. Fišerom, 1986.). te s Josipom Paladom (1998.).

Ovih dana iz tiska je izašla i moja fotomonografija o ovim velikim umjetnicima, koja otkriva čitateljstvu kroz niz slika koje sam snimio između 1975. i 1991. u totalu žuljeviti i trpni seljački život u obradi zemlje Slavka i Stjepana Stolnika koji su motive i teme zavičajne zagorske svakodnevnice prenosili izrazitim i snažnim koloritom na staklo. Time su slijedili kanon hrvatskog naivnog slikarstva koji je postavio Krsto Hegedušić a koji glasi – slikaj ono što vidiš oko sebe.

U sjeni svoga brata, godinama je živio i radio Stjepan Stolnik, također jedan od vrhunskih hrvatskih slikara naive, koji spada, kako je jednom zapisala i likovna kritičarka Elena Cvetkova u „sve brojniju skupinu stilski najdorečenijih i kojeg osim neposrednosti odlikuje i izvjesna zanatska vještina“.

Za razliku od Slavkovog slikarstva i kiparske umjetnosti, Stjepanova su djela bila dostupna javnosti. Naime, nakon neslavnog povratka iz Pariza, Slavko je slikao, ali je govorio da „štrajka“ i ni pod koju cijenu nije želio izlagati, dok su se Stjepanove izložbe priređivale. Mnogi su se divili njegovu bogatom koloritu, kojim je sugerirao i dočaravao atmosferu zbivanja.  

Jedan sam od malobrojnih koji je u stopu pratio dobar dio životnog i radnog puta ovih velikana. Slavko mi je, kao malo kome, dopustio da ga fotografiram kako znam i umijem, pa je bio iznimno sretan kad sam priredio i nekoliko izložbi fotografija, s nazivom „Istina o meni“, gdje su brojni posjetitelji, od Galerije Muzeja Grada Varaždina do KIC-a u Zagrebu imali prigode vidjeti i tzv. obiteljski život braće Stolnik. Predgovor za katalog tih izložbi napisao je i akademik Marijan Matković, koji je u njemu prepoznao velikog umjetnika još 1955. godine. Na tim fotografija među ostalim po prvi puta mogle su se vidjeti i skulpture Slavka Stolnika, a za koje je likovni kritičar Vladimir Maleković uz ostalo napisao daje bio „šokiran“ kad je jednom posjetio Slavka i kad je ovaj iz ormara, ispod kreveta, iz škrinja počeo izvlačiti zemljane figure i reljefe, scene iz života na selu: kolinje, svadbe, domaće životinje…

Maleković je ostao iznenađen „virtuoznošću obrade, majstorskim rukotvorstvom, energijom gipkosti forme“ te da se ovaj umjetnik tim činom ponovno predstavlja kao „čovjek od ruku“ koji elementarnim zanosom donosi na svjetlost oblikovanu snagu anonimnih umjetnika iz naroda“. Zatim je također dodao da su „Stolnikove skulpture izrađene  iz zemlje, da su rasle u zemlji i da su ostale zemljane: teške od željeza u njoj, napukle  od bezvodice, sasušene na toplini ljudskog dana“ te da to „iz blata svoj opstanak modelira jedna skoro dječja duša“.

U svakom slučaju te skulpture najuvjerljivije su izražavale njegov arhaični svijet Zagorja, jer su prije svega nastale da svjedoče i olakšaju ljudsku sudbinu svoga tvorca.

Za Slavka je, kao i za većinu hrvatskih naivaca, susret s prof. Krstom Hegedušićem, bio sudbonosan. Pomagao mu je uz ostalo saznati koliko može, čuvao ga je da ne zaluta, da se ne ponavlja, da pronađe svoj put…

Mogao je Stolnik, baš kao i Generalić, Lacković, Kovačić, Večenaj ili Rabuzin kao „od šale“ završiti likovnu akademiju, ali nitko od njih nije bio zainteresiran za ovakvo školovanje.

Stolnik je za sebe, u jednom razgovoru sa mnom,  to objasnio ovako:

Da sam krenuo u akademiju nikada od mene ne bi bio takav slikar. Vjerojatno bi danas, kao i većina akademaca, crtao i uživao u nekim apstrakcijama i umišljao si da sam „svjetski slikar“, poglavito uz naručene i dobro plaćene komentare „velikih“ likovnih kritičara. A akademci su iznimno jalni i zlobni prema nama, jer  ono što su oni učili četiri-pet godina mi puno bolje napravimo „preko noći“. Pored toga, i naša su djela  traženija od većine njihovih  radova, tako da nije ni čudno što bježe od nas kao „vrag od tamjana“.

Likovni kritičar Josip Depolo također je pratio umjetnički put Slavka i Stjepana od njihovih početaka. Dovoljno je reći da je bio zadivljen još 1955. prigodom otvorenja samostalne izložbe slika Slavka Stolnika u Zagrebu, tim prije što mu je dotad kao anonimnom slikaru na otvorenje došlo tri puta više ljudi nego je stalo u dvoranu, a da su tada mediji pisali da je njegova izložba bila senzacija godine. Nakon Zagreba, Slavko je izlagao i u nekim drugim velikim galerijama diljem bivše Jugoslavije, ali svugdje je bila ista slika – prepune dvorane, rasprodane slike i odlične kritike.

Kod Slavka je bilo zanimljivo i to da je u to vrijeme po zanimanju bio – milicioner (broj: 25291) te da dotad  nije vidio ni jedne veće izložbe, a kamoli da je u rukama imao bilo kakvu reprodukciju, recimo Bruegela ili Gauguina, s kojima su ga neki bezuspješno pokušavali usporediti, odnosno ukazati da ih „kopira“.

Pričao mi je jednom Depolo:

Sjedimo mi u Kazališnoj kavani u Zagrebu, kad se na vratima pojavi neki milicioner. I traži mene. Rekao mi je da odmah izađem van. Preplašio sam se, jer sam čovjeka prvi put vidio. No, vani mi Slavko objasni tko je i što je, da je i slikar i ljubazno me pozvao  u njegov atelje, ali i na prvu izložbu da razgledam njegove radove, što sam vrlo rado učinio. Otada je počela naša suradnja…

I kad je Slavku najbolje krenulo u bivšoj državi, kad se brzinom munje popeo na ljestvici karijere, kad su svi govorili o „slikarskom čudu zagrebačkog milicionera“, kad je privlačio ogromnu pažnju i likovne kritike i publike gotovo preko noći donio je odluku da u Jugoslaviji napušta sve i da odlazi u – Pariz! Tamo je želio predstaviti svoja djela u Louvreu ili – nigdje. O toj njegovoj avanturi se već mnogo govorilo i pisalo. Sve je okončano tako da u Francuskoj nije imao ni jednu izložbu i da se nakon nekoliko godina „gol i bos“ vratio natrag u Donju Voću, gdje ga ni majka nije odmah prepoznala.

Godinama je tražio da „vrate ili plate“ njegove slike ostavljene u Parizu, vjerovao da će ih netko otkupiti, da će sagraditi svoju galeriju, ali od svega toga nije se ostvarilo ništa.

Slikao je i pravio skulpture daleko od javnosti i samo rijetkima je neke od njih pokazao. Boja je i dalje bila njegovo najjače oružje. Ona je svakoj njegovoj slici dala jednu uznemiravajuću dimenziju, a svakoj njegovoj inspiraciji karakterističnu punoću i autentičnost. Upravo je bojom, neobičnim i samo njegovim potezima kista, Stolnik stvorio jedinstvo onog dubokog, nedjeljivog i upravo mističnog prostora bez velikih masa i jakih obrisa. Boja je kao životni proces prodrla u sve pore njegova slikarstva.

Međutim, govorio je da „štrajka“ dok se ne riješe njegove pariške umjetnine.

Najveća podrška mu je i dalje bio brat Stjepan, kao i cijela njegova obitelj.

Ali, kako je Slavko uistinu bio genij, čega  se god prihvatio to je pretvarao u „zlato“. Tako se s velikim žarom posvetio i liječenju ljudi, odnosno travarstvom. Na njegovoj vizit karti je pisalo - „Učenjak, kipar i slikar“. Tisuće ljudi, sa svih krajeva bivše države, ali i iz inozemstva, svakodnevno su dolazi pred njegovu obiteljsku kuću u nadi da će im pomoći. Mnogima je i pomogao. Sve do 17. svibnja 1991. kad su ga nažalost – ubili.

Iza njega ostale su broje slike koje su bile istinska svečanost za oči i srce te njegova umjetnost puna poezije i lirizma. 

Slavkov brat Stjepan nikako se nije mogao pomiriti sa strašnom sudbinom svoga brata. Umro je u miru i tišini (Donja Voća, 3. ožujka 1931.- Donja Voća, 12. studenoga 2001.).

O ostavštini Slavka i Stjepana sada brine Ivan, Stjepanov sin. U čast braći Stolnik sagradio je na mjestu njegove stare kuće i malu galeriju koja je povremeno otvorena, a na kojoj smo Josip Palada i ja u suradnji s obitelji ovih velikih umjetnika postavili i spomen ploču – da se ne zaborave.

Ovo je fotomonografija ili knjiga sjećanja. Nastojao sam uhvatiti onaj često vrlo kratki, pravi trenutak, koji se više nikad ne ponovi. Nekada se u tom uspije, a nekad ne. Ali, čvrsto vjerujem da se i na većini ovih fotografija osjeti atmosfera i trenutak bogat likovnim i idejnim značenjima.

U knjizi, prvoj takve vrste o nekim likovnim umjetnicima u Hrvatskoj, u prvom dijelu uglavnom su slike iz obiteljskog albuma. Nu, čitav sadržaj nastojao sam učiniti dokumentarnim, uskladiti formu sa sadržajem, tim prije što svaka lijepa fotografija za oko gledatelja zaokuplja, navodi ga na razmišljanje, pamti se, tako da nekima od njih i nije potreban nikakav potpis jer ona sama govori svojom ekspresijom. 

Knjigu je objavio  Ogranak Matice hrvatske u Koprivnici. 

Mladen Pavković