“Sviće samo onaj dan kojeg dočekujemo budni!” Henry David Thoreau
Pada kiša, reče, šumor je na otpalu lišću.
(Rukom odmakneš zavjesu, dahom zamagliš staklo)
Mogli bismo izaći, reče, plesom obogatiti zrak.
(Prstima narišeš pogled, pustiš zavjesu pasti)
Udisat ćemo sol, reče, dok omekšamo iznutra.
(Odlučno sklopiš vjeđe, otpustiš osamu s lica)
Svijet je koliba, reče, koju sami oblikujemo.
(Široko rastvoriš prsa, pritisneš srce dlanovima)
Naokolo je šuma, reče, stavimo svjetlo u prozore.
(Zaustaviš mećavu sjećanja, nogama dotakneš pod)
Tragovi na tlu, reče, otkrivaju strah od osvrtanja.
(Svučeš odjeću u mrak i legneš u praznu postelju)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.